Zamislite da ste navečer izišli iz kuće. I – s jedne strane stoji netko sa zastavom Njemačkog Reicha, a s druge strane – muškarac koji u megafon viče: „Neka gore domovi za azilante!" I dok ste još u šoku zbog te scene, nepoznata osoba Vam prilazi s leđa i šapuće Vam na uvo: „Znamo gdje stanuješ, lako ćemo te naći!"

Ako ne živite u Dresdenu ili niste nabasali na demonstracije Pegide ponedjeljkom uvečer, onda ovakve scene nećete doživjeti, jer je većina građana normalno odgojena i zna da takve svjetonazori i prijetnje nisu u redu.

Neki bi, doduše, rado iznosili takve poglede, ali to ne rade jer se boje kaznenog gonjenja i policije. Taj strah nemaju na internetu. Onaj tko na društvenim mrežama prijeti, širi rasizam ili vrijeđa, u Njemačkoj u principu ne mora strahovati od kaznenog gonjenja.

Pohvala iz Rusije za njemački zakon

Izuzetak su slučajevi koji izazivaju veliku pozornost javnosti. Nakon što je političar AfD-a Jens Maier na Twitteru iznio rasističku uvredu na račun Noaha Becera, sina Borisa Beckera, Berlinski pokrajinski sud mu je zabranio da tako piše. Kronično preopterećeni njemački sudovi se obično ne bave uvredama manje poznatih ličnosti.

Njemačka vlada je identificirala problem ali je na njega nažalost reagirala jednim od najglupljih i najopasnijih zakona koji su posljednjih godina donijeti u Saveznoj Republici Njemačkoj – i to usprkos činjenici da su ga prije toga gotovo svi stručnjaci kritizirali.

Budimo fer – bilo je i pohvala. Poslanici Putinove stranke Jedinstvena Rusija u Dumi smatraju da je njemački zakon čak toliko dobar da bi se odmah mogao prekopirati i predložiti i u Rusiji.

U slučaju dvojbe – protiv optuženog

Zakon o poboljšanoj primjeni prava na društvenim mrežama (NetzDG ili Facebook zakon) je u Njemačkoj na snazi od početka godine – i pojačano brisanje postova na društvenim mrežama je već počelo. Njegov žrtve su i politički i satirični tekstovi koji nisu ni kazneno-pravno relevantni niti predstavljaju jezik mržnje. Twitter je pokazao poseban nedostatak smisla za humor i privremeno blokirao stranicu satiričnog magazina Titanik.

Kada njemačka država prijeti kaznama, internetski koncerni djeluju po principu „In dubio contra reum" – u slučaju dvojbe protiv optuženog. Facebook, Twitter i kompanija su još i prije stupanja novog zakona na snagu morali provjeravati svoje sadržaje glede kazneno-pravne relevantnosti. Problem s novim zakonom je u tome što oni koji rade za te kompanije sada brže brišu sadržaje i blokiraju korisnike nego ranije.

Ima i sadržaja kod kojih laici ne mogu na prvi pogled prepoznati jesu li su kazneno-pravno relevantni, kod kojih se mora dobro odmjeriti s čime se otišlo predaleko a što se još može provući pod umjetničku slobodu.

Ironija je u tome što je moguće i da je ministar pravosuđa Heiko Maas žrtva vlastitog zakona. On je u studenom 2010, nakon što je Thilo Sarrazin objavio svoj „rasni nauk" pod naslovom „Njemačka ukida samu sebe", objavio tweet koji je glasio: „Prilikom posjeta islamske zajednice u Saarbrückenu mi je ponovo postalo jasno kakav je idiot taj Sarrazin".

Satira ili prijetnja?

Pri tome je jednostavno pogrešno okarakterizirati Sarrazina kao idiota, jer je riječ o pojmu iz starogrčkog jezika – on označava osobe koje se drže podalje od javnih i političkih stvari, što Sarrazin nažalost ne čini. Ispravno bi bilo bilo okarakterizirati ga kao lošeg pisca iz hobija i odvratnog rasistu iz uvjerenja, koji je od mržnje prema manjinama u Njemačkoj ponovo napravio salonsku disciplinu.

Ups! Je li i ovaj iskaz potpada pod NetzDg pa bi zbog toga trebao biti obrisan, ili je to sloboda mišljenja? Budimo iskreni: želite li stvarno da o tome odlučuju Facebook Twitter i kompanija? - Prvi potez nove vlade bi trebao biti ukidanje ovog zakona.

Pri tome stvar ne bi bila riješena, jer nije slučajno to što u najoštrije kritičare novog zakona spadaju desničarski populisti, desničarski ekstremisti i neonacisti? Oni žele i dalje huškati i nekažnjeno širiti rasizam, seksizam i antisemitizam.

Zato nam je potrebna internetska policija. Ne mislim na patrole koje bi trebalo povući s ulica i prinuditi da po čitave dane čitaju zaglupljujuće komentare na Facebooku. Mislim na obrazovane ljude koji mogu da odmjeriti što je satira i polemika a što prijetnja i huškanje naroda; kompetentne osobe koje su u stanju prepoznati je li se nekom korisniku samo nešto „omaklo", pa mu na to treba ljubazno ukazati, ili je netko prekoračio granicu kaznenog djela.

Brisanje postova nije dovoljno

Problem nekažnjivosti na internetu novim zakonom neće biti otklonjen, jer se brišu samo kazneno-pravno relevantni postovi, pa će njemačko pravosuđe i dalje biti preopterećeno. Potrebno je više resursa i više sudaca koji se razumiju u tematiku.

Ako neko prijeti da će me fizički napasti, neću samo da se ta prijetnja obriše. Hoću da ta osoba shvati da tako nešto ne može i dalje nekažnjeno činiti. Ako netko napiše da „Židove u komore", onda želim da ta osoba odgovara za širenje međuvjerske mržnje a ne samo da se živcira jer joj je post obrisan.

Internetska policija bi bila bitno skuplja od pukog prenošenja odgovornosti na koncerne kakvo imamo sada. Tko će to platiti? – zapitat će se neki. No, postoji model prema kojem poduzeća plaćaju porez u zemljama u kojima ostvaruju dobit, pa se od toga plaćaju državni izdaci poput policije, škola ili bolnica. Apple, Alphabet i Facebook nisu baš ljubitelji takvog modela, ali to je već druga tema.

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je s obitelji došao u Njemačku. Danas živi u Berlinu, radi kao novinar i publicist i piše za različite medije na njemačkom jeziku.