Prijemni ispit na odjelu za strane jezike na Sveučilištu u rumunjskom Cluju sam položila 2002. Kada malo pogledam unatrag, nekako imam osjećaj da sam sa 18-19 godina već dosegla svoj vrhunac konkurentnosti. Rezimirajući svoj život danas, imam osjećaj da je moja najveća pobjeda bila ovladati subjunktivom u francuskom.

Nakon položenog prijemnog morala sam se odlučiti za stručno usmjerenje. Mogla sam doduše izabrati neku od egzotičnih kombinacija ali sam se ipak odlučila za klasiku: engleski i francuski. Mislila sam, time igram na sigurno: s dva međunarodna jezika ću sigurno pronaći posao.

Tada još nisam bila upoznata sa zakonima koji vladaju na tržištu prevođenja. Najrašireniji jezici donose i najsmješnije honorare. Puno je inteligentnije odabrati neki od egzotičnih jezika. No ni ovdje nema jamstva za to da će izabrani jezik biti dovoljno „egzotičan“ i tražen. Na primjer: kada sam 2012. radila titlove, turske sapunice su odjednom osvojile rumunjsko TV tržište. Odjednom su čak izvlačili apsolvente sa sveučilišta za prijevod s turskog. Turski je tako za prevoditelje postao zlatni rudnik. Za razliku od engleskog.

Stalno se radi o radnim mjestima

Ja sam bila uvjerena da ću s engleskim i francuskim dobiti prije svega slobodu prevođenja s dva jezika koji, međutim, iskreno govoreći, ni tada ni danas nikog previše ne impresioniraju. No upravo je to bio moj cilj, taj pojam slobode stečene kroz znanje stranih jezika koji se tako često pojavljuje u spisima Europske komisije.

Najvažniji argument učenja najmanje dva strana jezika je sloboda kretanja i pronalaženja zaposlenja ili mjesta na fakultetima i u drugim članicama Europske unije. No u oči upada koliko često se u ovoj argumentaciji pojavljuje pojam „radno mjesto“ kao da je pronalaženja radnog mjesta najviši prioritet. Kao da je najvažnija stvar svakog EU građana, zanimao se on za strane jezike li ne, pronalaženje posla u nekoj drugoj članici Europske unije. Očito je zaposlenje pojam koji građane drži u akciji. To je najčešći i najvažniji argument.

Kada već govorimo o dva strana jezika koje Europska komisija preporuča, htjela bi spomenuti dva problema koja se tiču istočne Europe: slabi obrazovni sustav, koji u mnogim zemljama istoka rezultira funkcionalnom nepismenošću, te nedostatak zanimanja za susjedne zemlje.

Kupovanje glasova za paket brašna

Funkcionalna nepismenost znači da je osoba doduše u stanju pročitati tekst ali da ga ne razumije te da o njegovom sadržaju nije u stanju formirati vlastito mišljenje. Na žalost su u Rumunjskoj, pogotovo na selu, mnogi upravo u takvoj situaciji. To su ljudi koji si, u najvećem broju slučajeva, ne mogu priuštiti školovati djecu ili si mogu priuštiti ali ne shvaćaju vrijednost obrazovanja. Ljudi iz ovih zajednica su samo površno upoznati s vlastitim jezikom i kulturom, nemaju pristup knjižnicama i školama. A korumpirana država, koja namjerno uskraćuje sredstva za obrazovanje, ove ljude drži u situaciji u kojoj se njima može lako manipulirati.

Gotovo sam sigurna da je situacija u susjednim zemljama slična, Rumunjska nije izuzetak ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Za ove ljude je europska ideja o učenju dva strana jezika kako bi se povećala mobilnost u potrazi za zaposlenjem ili studijem, udaljena miljama. Osim toga nam Europska komisija sugerira da bi trebalo učiti strane jezike kako bi se postalo „aktivnim" građanima Europske unije. No kako se u ovaj koncept Europe uklapa građanin čiji se glas na izborima može kupiti za malo brašna ili koji glasa po nalogu propovjednika u lokalnoj crkvi? Ili, što je još gore, glasa za gradonačelnika koji mu prijeti oduzimanjem dječjeg doplatka ako ne glasa za nametnutu opciju? Za ove ljude sloboda u prvom redu ne znači sloboda putovanja po Europi nego vlastito obrazovanje koje bi im omogućilo da sami odlučuju o svojim stavovima i odlukama. Jako bi me veselilo kada bi Europa činila više da svi njezini građani uživaju životni standard dostojan čovjeka i sa su istinski slobodni, što znači obrazovani.

Mi gotovo da i ne poznajemo naše susjede

Drugi aspekt na koji moram misliti kad je riječ o stranim jezicima koje učimo u školi ili kasnije u životu je činjenica koliko mi u istočnoj Europi slabo poznajemo svoje susjede. Jezike ovih zemalja ne učimo u školama. U slučaju da nam učenje stranih jezika pomaže pri pronalaženju zaposlenja u inozemstvu, je više nego vjerojatno da nećemo htjeti seliti u susjedstvo i ostati u regiji. Objašnjenje se nudi samo: mi svi dijelimo žalosnu zajedničku povijest koja nam je ostavila istu gospodarsku katastrofu. Naše želje su uvijek okrenute ka blještavilu Zapada. To je razumljivo. No ne bismo li prvo trebali upoznati kulturu susjeda s kojima toliko toga dijelimo?

Za nas, u Rumunjskoj, je tu zaista golema jezična prepreka. S izuzetkom Moldavije, svi naši susjedi govore jezike iz drugih jezičnih skupina, neki od njih čak koriste i drugo pismo. Sve to otežava naš pogled na susjednu kulturu. Da su nam susjedi Talijani, stvari bi bile mnogo lakše. Jezik bi naučili lakše, kao iz šale (rumunjski kao i talijanski, spada u skupinu romanskih jezika op.ur.).

Kada se prijevodi knjiga doživljavaju kao čudo

Jedan izdavač je na jednoj promociji rekao kako mora objaviti devet bestselera kako bi si mogao priuštiti izdavanje jedne nekomercijalne knjige. No najčešće i ove nekomercijalne avantura za izdavača dolaze iz anglosaksonskog ugla ili neke druge „velike" kulture. U međuvremenu su prijevodi s jezika naših susjeda ovisni o subvencijama raznih instituta, europskih ili lokalnih. Oni izlaze kod izdavača koji su gotovo nevidljivi, s malim nakladama. Tako sam na primjer, bila prisiljena djela hrvatskih autora čitati u engleskom (Robert Perišić) ili španjolskom (Roman Šimić Bodrožić) prijevodu. S čudom graniči i činjenica da su ovi autori uopće prevođeni na „velike" jezike.

Strani jezici nam otvaraju vrata velikim kulturama i donose nam veliku slobodu mogućnosti rada i studiranja u velikom svijetu. No očito nam do manje slobode, koja se sastoji u tome da što bolje upoznamo svoje susjede, polazi za rukom samo uz velike napore.

Rumunjska spisateljica i prevoditeljica Lavinia Braniște živi i radi u Bukureštu. Njezin roman „Inerior zero" je 2016. u Rumunjskoj proglašen romanom godine. Knjiga je 2018. prevedena i na njemački.