Obitelj Kouchner-Duhamel je oličenje pariške intelektualne elite. Bernard Kouchner, poznat je kao osnivač „Liječnika bez granica", ministar i stalni gost u televizijskim studijima kao politički komentator. Srpskoj javnosti je također poznat kao bivši šef civilne misije Ujedinjenih naroda za Kosovo (UNMIK) od 1999. do 2001.Njegova prva žena Evelyne Pisier radila je kao profesorica politologije a njen drugi suprug Olivier Duhamel je bio stručnjak za ustavna pitanja i vladin savjetnik. U ove dvije veze rodilo se šestoro djece, a ogroman krug rodbine i prijatelja formirao je jedan uspješan, dobro povezan i akademski briljantan klan.

Kavijar–ljevica

„La familia grande" - „Velika obitelj" naslov je knjige jednog od šestero djece, koja je izazvala ogromnu reakciju u Francuskoj. Opisi djetinjstva Camille Kouchner u početku izazivaju neku vrstu divljenja: poslovni i društveni uspjesi roditelja osigurali su djeci privilegirano odrastanje. Pritom su u „velikoj obitelji" Kouchner-Duhamel prevladavale lijevo-liberalne post ‘68-aške ideje o bezuvjetnoj slobodi i „zabrani zabranjivanja". Kada su te revolucionarne ideje oslabile, ovaj sloj je mutirao u „kavijar-ljevicu" i postao predmet zavisti i ismijavanja u Francuskoj.

No socijalna i politička pozadina samo vode ka tamnoj tajni suštine knjige. Na velikom broju strana opisuju se divna iskustva iz djetinjstva i sa zajedničkih ljetovanja u Sanaryju na Azurnoj obali, gdje su brojni rođaci i prijatelji živjeli sa svojom djecom, diskutirali i koketirali. Francuska ideja zavođenja – intelektualnog i seksualnog – bila je mjerilo koegzistencije. Stid je važio za konzervativan i nitko se nije suzdržavao pred očima mladih.

Međutim, u tom ljetnom raju, očuh Olivier Duhamel dvije godine je noću odlazio u sobu njenog brata blizanca Viktora (ime promijenjeno u knjizi), piše Camille Kouchner. Bilo je to između njihove 12. i 14. godine. Sestra je primijetila da se nešto događa, ali nije u potpunosti razumjela što. Treba li reći mami i rođacima? „Vidjet ćeš, povjerovat će mi, ali im je u principu svejedno", rekao je Viktor svojoj sestri.

Ova tajna je godinama trovala odnos brata i sestre s majkom. Kada je Camille 2008. otkrila obitelji što se događalo, dogodilo se ono što su i očekivali. Klan je zbio redove, tajna se čuvala i nastavili su se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Bijes obitelji usmjerio se na djecu koja su prekršila zavjet šutnje.

Obiteljske priče Camille Kouchner ne bi privukla mnogo pozornosti, osim što bi bila hrana društvenim magazinima - ali: pod hashtagom #MeTooIncest tisuće Francuskinja i Francuza na Twitteru otkrivaju da su bili žrtve seksualnog zlostavljanja u obitelji.

Jedna aktivistkica, pod pseudonimom Marie Chenevance piše: „Bilo mi je pet godina, kada je jedne večeri brat moje majke uništio moju nevinost i pomračio ostatak mojih dana. U roku od jedne sekunde ostarjela sam sto godina."

Na ovu prvu poruku uslijedila je poplava objava o neotkrivenom i nekažnjenom seksualnom zlostavljanju djece. Počinitelji su pretežno bili članovi obitelji. Deset posto Francuza je u jednoj anketi izjavilo da su bili žrtve incesta.

„Imala sam 13 godina, a on 26 i bio je moj ujak, mornarički časnik."

„Otac mi je rekao da je to normalno, da mora vidjeti kako se razvilo tijelo njegove kćerke."

„Moj brat me počeo silovati kada mi je bilo šest godina" - opisi su tjeskobno slični, ali iza svakog se krije po jedna sudbina.

U međuvremenu su i neki političari podržali ovu akciju: „Svako pojedino svjedočenje ruši zid šutnje. Da bi se prekinuo tabu, žrtvama se mora omogućiti da izađu iz stida, straha i nekažnjivosti", napisala je zastupnica Clementine Autain.

Zastupnik u Europskom parlamentu Raphael Glucksmann naglašava: „Val #MeToo ne znači dolazak puritanizma, već zamjenu nepodnošljivih struktura dominantnosti (javnom) riječi." Ministar za mlade Jan Michel Blanquer: „Oni koji su o tome znali, a šutjeli su, se moraju stidjeti. Svatko tko sazna za takve postupke ih mora objaviti. Onaj tko šuti je sudionik."

Olivier Duhamel je u međuvremenu podnio ostavku na sve funkcije i - šuti.

Bernadr Kouchner, otac ovo dvoje djece, dan uoči objavljivanja knjige izjavio je: „Teška tajna koja nas dugo opterećuje je srećom otkrivena. Divim se hrabrosti moje kćeri Camille." Ali, i on sam je godinama bio dio kartela šutnje „velike obitelji".

Kao oslobađanje

„Sva ova svjedočenja su bila kao elektro šok", kaže za DW Muriel Salmona, psihijatrica specijalizirana za liječenje žrtava nasilja. „Bila je to kao neka vrsta oslobađanja govora (o ovim postupcima)." Kaže kako je bilo fantastično gledati kako padaju zakoni šutnje i tabui i negiranja onoga što se u Francuskoj naziva kultura silovanja. „S knjigom Camille Kouchner stvoren je jedan oblik (zajedničke) sigurnosti. Bilo je to kao da je eksplodirala bomba."

Zašto su se žrtve do sada tako teško otvarale? Plašili su se, usprkos iskustvu nasilja vezani su za svoje obitelji a suočavaju se i s jednim društvom koje o tome ne želi ništa znati. Neke žrtve na kraju pate od traumatskog gubitka pamćenja i mogu proći desetljeća dok se ne otvore. Psihijatrica je pohvalila ulogu društvenih mreža, koje su žrtvama stvorile prostor solidarnosti.

Specifičan francuski zločin?

Seksualno zlostavljanje djece u vlastitoj obitelji događa se svuda u svijetu, kaže Muriel Salmona. Međutim, ono što je tipično francuski jest neka vrsta propagande, koja je opravdavala ovakvo nasilje kod privilegirane elite, prvenstveno 70-ih i 80-ih.

„Najbolji primjer za to je slučaj Romana Polanskog: on može da radi što god želi. Ima određenu slobodu kao intelektualac, pisac, umjetnik… (…) i onda može ići toliko daleko da zlostavlja djecu. No, fantastično je što se ta monstruozna, neljudska tolerancija sada urušava."

Salmona se žali na katastrofalnu, takoreći potpunu nekažnjivost ovakvih zločina i nada se da će u francuskom pravosuđu sada doći do promjena.

U međuvremenu je Državno tužiteljstvo u Parizu pokrenulo istragu u slučaju Duhamel-Kouchner. Koncept konsenzusa ne bi smio igrati nikakvu ulogu u seksualnim činovima u obitelji, s obzirom na to da djeca nikada ne mogu dati pristanak. A svi koji rade s djecom – nastavnici, socijalni radnici, psiholozi – morali bi više znati o realnosti seksualnog nasilja u obitelji - jer, pogođeni su svaka peta djevojčica i svaki 13. dječak.