Na izložbi u povijesnom muzeju Haus der Geschichte u Bonnu jedna posjetiteljica se opravdava: "U stvari nismo ljubitelji šlagera, ali nam je zanimljivo doznati što se iza njega krije." I drugi posjetitelj se brani riječima: "U stvari uopće ne volim šlagere, no ovo ovdje je svojevrsni vremeplov."

Priča o povijesti i duhu vremena

Upravo to je bio cilj organizatora ove izložbe koja posjetitelje vodi na putovanje kroz sto godina povijesti njemačkog šlagera i priča priču o tome tko se i što skriva iza tih jednostavnih glazbenih uradaka. Voditelj projekta Hanno Sowade ističe da značenje šlagera nije samo glazbeno, nego da je on kroz povijest prenosio osjećaje i duh vremena, odnosno tehnički, društveni, politički i kulturni razvoj. "U ovom muzeju želimo pokazati oboje: pozornicu na kojoj nastupa zvijezda i pozadinu tog glazbenog pravca. Tu je također i tehnički razvoj od gramofona preko tonskog filma pa sve do radija i društva", objašnjava Sowade.

Zvijezda je rođena

Razvoj šlagera u Njemačkoj prikazan je kronološki, a posjetitelji imaju i mogućnost poslušati više od tisuću pjesama te istodobno na ekranu vidjeti i originalni omot ploče. Izložba započinje razdobljem Vajmarske republike i ukazuje na tadašnje revolucionarno značenje gramofonske ploče i radija za širenje šlagera. U obzir se uzimaju i društveni događaji, poput gospodarske krize iz 20-ih godina prošlog stoljeća, koji su utjecali na razvoj te vrste glazbe. No, za stvaranje prvih pravih zvijezda zaslužan je bio tonski film, koji je šlageru jednostavno dao lice.

Mračno razdoblje njemačkog šlagera

Dolazak nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj označio je prekretnicu i u razvoju šlagera, jer mnogi su poznati autori zbog svog židovskog podrijetla bili prisiljeni napustiti zemlju. Tada je uslijedilo razdoblje režimske glazbe. Mnoge zvijezde tog doba su šutjele o političkim pitanjima kako bi mogle nastaviti karijeru. One su također često glumile i u filmovima koje su nacisti upotrebaljavali u propagandne svrhe. Glumac Heinz Rühman čak se razveo od svoje žene jer je bila Židovka, a švedska pjevačica Zarah Leander 1942. godine pjevala je u kino filmu "Velika ljubav" pjesmu: "Znam da će se jednom dogoditi čudo".

Kako je spašen židovski tekstopisac

Tekst za tu pjesmu napisao je Bruno Balz, a glazbu Michael Jary. Malo je njih znalo da je Bruno Blaz bio tekstopisac pjesama Zarah Leander. On je u nacističko doba bio proganjan zbog svoje homoseksualnosti. 1941/42. bio je u zatvoru, a pušten je tak nakon intervencije Zarah Leander i skladatelja Michaela Jaryja. Njihov je glavni argument bio da tekstopisca trebaju za svoj veliki film. Oni su ga time spasili od sigurne smrti.

Želja za idilom

Nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj nastaje takozvani "domovinski film". Riječ je o djelima bez veće umjetničke vrijednosti, strogo oslobođenima od politike i začinjenima poznatim šlagerima. Bio je to izraz čežnje Nijemaca da nakon godina rata i odricanja dožive jedno idilično razdoblje. Teme su uglavnom iste, a većinom se radi o jednostavnim ljubavnim pričama. Naravno, šlageri su se izvrsno uklapali u taj filmski žanr. Unatoč tome, šlager ipak nije bio uvijek nepolitičan.

Šlager postaje političan

Tako je nakon gradnje Berlinskog zida u tadašnjem DDR-u režim vrlo rado slušao pjesmu "Was willst du denn in Rio?", u prijevodu "Što ćeš u Riu?". Time se, naravno, željelo reći da građani DDR-a uživaju u svojoj domovini i uopće nemaju potrebu izaći izvan njezinih granica. U isto vrijeme na zapadu Njemačke ogromnu je popularnost stekla pjesma "Marmor, Stein und Eisen bricht", kod nas poznatija u hrvatskom prijevodu kao "Mramor, kamen i željezo".

Hit-parade osvajaju male ekrane

Sedamdesete godine prošlog stoljeća doba su televizijskih hit-parada, koje je tada vodio poznati njemački voditelj Dieter Thomas Heck. On je svoju popularnost zadržao sve do danas, tako da mu je u muzeju posvećena i središnja pozornica. Na njoj se nalaze originalne kulise iz te kultne televizijske emisije. U sredini se nalazi poznati stakleni klavir jednog od najpoznatijih pjevača Uda Jürgensa, koji je u to vrijeme pozornost javnosti pobudio svojim tekstovima punim socijalne kritike. Prostor podno pozornice posvećen je onima bez kojih šlagera ne bi ni bilo, mada se njihova imena nisu često spominjala: skladateljima, tekstopiscima, izdavačima i menadžerima.

Jedna jedina pobjeda na Euroviziji

Na izložbi je posebna pažnja posvećena i svojevrsnom vrhuncu u povijesti njemačkog šlagera: pjesmi "Ein bisschen Frieden" ili "Malo mira" s kojom je na Euroviziji prvi i jedini put za Njemačku pobjedu odnijela pjevačica Nicole. Nakon toga je uslijedilo razdoblje velike popularnosti šlagera na televiziji, što se u novije vrijeme polako počelo mijenjati. Ono što je nekada bilo odraz životne filozofije čitavih generacija, danas se uglavnom dočekuje s podsmjehom. U svakom slučaju, najuspješniji šlager svih vremena u Njemačkoj je "Heimweh" ili "Nostalgija" u izvedbi Freddyja Quinna. Ta je gramofonska ploča izdana 1956. godine i od tada je prodana osam milijuna puta.