Kad je Tami Weissenberg upoznao svoju novu partnericu mislio je tipično muški: „Ja sam njezin zaštitnik!“ Ona je pričala kako ju je bivši partner tukao, kako je bila nesretna. To ga je dirnulo. Želio joj je pomoći, spasiti ju. I pokazati joj da muškarci mogu biti i drugačiji. Razumni. Obzirni. Ovako kao on. „Da je to bio njezin trik da pridobije čovjeka kojeg će moći instrumentalizirati, to tada nisam primijetio“, pripovijeda Weissenberg danas. I tako se upustio u šest fatalnih godina u jednoj vezi.

Tami Weissenberg je samouvjereni muškarac. Visok, snažan, poduzetan. Svoju priču priča mirno. Tami žrtva nasilja? To si čovjek teško može zamisliti dok ga gleda. Ali, to je tipičan klišej da žrtva nasilja mora biti sitna, nježna, slaba. Osobito ako se radi o muškarcu.

Emocionalna ovisnost kao ključ nasilja

Tami i ta žena su uselili u zajednički stan. Žive skupa. On nju podupire i financijski. Pomaže joj da živi novim, ljepšim životom. Pomalo se njihovi životi sve više isprepliću: zajednički stan, zajednički bankovni račun, zajednička svakodnevica. I oni su već odavno ovisni jedno o drugom kad prvi put dolazi do nasilja.

„Počelo je kad smo bili na odmoru u jednom hotelu koji nije odgovarao njezinim željama“, priča Weissenberg. „Ona nije htjela platiti hotel. I zahtijevala je od mene da je podržim i kažem vlasniku hotela kakvo smeće nudi gostima. Ja to nisam učinio jer me bilo sram. Sjeo sam u auto i čekao da ona to sama obavi. Kad je došla pljusnula me snažno i vikala. Pomislio sam da se nikad više neću usuditi ne podržati ju.“

„Osjećao sam se kao njezin sluga“

Njegova partnerica je opravdavala svoj ispad svojim teškim djetinjstvom. I on je to prihvatio. A međusobna ovisnost je s godinama rasla. „Osjećao sam se kao sluga koji se uvijek želio svidjeti. To je bilo najvažnije: svidjeti se. Bilo je određeno kakvo voće ona želi, kako mora biti ubrano, kako servirano. A ako to nije bilo tako, letjelo je meni u glavu. I tu se uvijek nametao taj pritisak da se ja moram svidjeti jer ću onda imati svoj mir.“

Ali nije se svidio. Ili nije dovoljno. A očekivanja njegove partnerice su rasla. Povećavali su se i ispadi nasilja. Tami Weissenberg je s lomovima kostiju i posjekotinama morao u bolnicu. Unatoč tomu on se nije branio, nije uzvraćao nasiljem. Svih tih godina se nadao da će ona jednog dana ipak shvatiti da je to što čini krivo. „Bio sam 24 sata na dan, sedam dana u tjednu pod naponom, funkcionirati, ispunjavati zahtjeve, ne ponavljati greške. Bio sam stalno zauzet. Nisam imao vremena osjećati samoću, razmišljati o svojoj situaciji.“ A i nada u pomoć bivala je sve manja. Njegova partnerica je u međuvremenu kontrolirala društvene kontakte. Ljudi koji su mogli doznati nešto o nasilju izbjegavani su – pa i članovi vlastite obitelji.

Ranjive muškarce društvo nije predvidjelo

U Njemačkoj se godišnje registrira oko 26.000 muškaraca kao žrtava obiteljskog nasilja. Ali, tko će vjerovati muškarcu kad kaže da ga žena tuče. Jer, ranjivi muškarac, koji nije nasilnik nego žrtva nasilja, u društvu nije predviđen. To potvrđuju i istraživanja znanstvenice Elizabeth Bates sa Sveučilišta Cumbria u Velikoj Britaniji. „Na televiziji i u programima komičara je nasilje nad muškarcima humoristično sredstvo. Mi se onda smijemo nasilju žena nad muškarcima, ali to ima posljedice. ima niz stvari koje sprječavaju muškarce da zatraže pomoć. U to pripada strah da se muškarcu neće vjerovati. A način kako mediji izvještavaju o nasilju može utjecati na taj strah.“

Istraživanje znanstvenice Bates pokazuje da se muškarci zbog takvog odnosa društva često ni sami ne doživljavaju kao žrtve nasilja. Ali imaju teške zdravstvene poteškoće. „oni opisuju dugoročne mentalne i tjelesne zdravstvene probleme kao posljedicu nasilja koje su doživjeli“, kaže Bates.

U partnerstvima muškarci puno rjeđe nego žene doživljavaju teško nasilje, ali ni to nisu samo pojedinačni slučajevi. Ipak, muškarci često govore o psihičkom nasilju, kaže suautor studije Ralf Puchert. 

To potvrđuje i Tami Weissenberg. I za njega je psihičko nasilje bilo bolnije nego fizičko. „Jednog dana je stala pred mene i skinula kućni ogrtač, bila je potpuno gola. Onda je počela sama se udarati i grebati vičući: 'Prestani! Jao! To boli!' Stajao sam pred njom kao paraliziran i pitao se što je sad ovo?“ Njegova partnerica je onda ponovo obukla kućni ogrtač i iz džepa izvukla mali diktafon kojim je sve to snimila. I zaprijetila mu da će ga ucjenjivati ako bude pričao o njezinom nasilju. „Nisam se mogao ni pomaknuti. Bojao sam se da ću izgubiti ugled u društvu, na poslu i da uopće neću biti shvaćen kao žrtva nasilja nego kao nasilnik.“

Nasilja nad muškarcima ima svuda u svijetu

Brojke potvrđuju da muškarci diljem svijeta imaju slična iskustva. U Meksiku prema službenim statistikama su oko 25 posto žrtava obiteljskog nasilja muškarci. U Keniji, Nigeriji ili Gani su nezaposlenost i siromaštvo česti razlozi napada partnerica. A diljem svijeta nedostaje adekvatna pomoć za muškarce žrtve nasilja.

Ali, i to se polako mijenja. U proljeće 2020. je u Njemačkoj pokrenut prvi telefon za pomoć muškarcima. Financiraju ga zajednički dvije najveće njemačke pokrajine, Bavarska i Sjeverno Porajnje i Vestfalija. Deseci muškaraca se javljaju svakoga tjedna i traže pomoć.

Tami Weissenberg se sam izvukao iz svoje zatrovane veze. „Jako mi je tada nedostajalo neko mjesto gdje bih se mogao kao muškarac obratiti sa svojim strahovima i brigama. Zato sam kasnije osnovao grupu za samopomoć. I tada sam primijetio da ima puno muškaraca koji na različite načine proživljavaju slične stvari.“ Iz grupe za samopomoć u međuvremenu je nastala registrirana udruga "Weissenberg e.V.". Uz savjetovalište za muškarce u kriznim situacijama ona nudi i više zaštićenih stanova za muškarce koji su iskusili nasilje. A sam Tami Weissenberg u međuvremenu živi u partnerstvu s novom ženom.