Dino Mehić, nazovimo tako mladića iz informatičko-telekomunikacijskog sektora za koje se kaže kako su im i u ekonomskoj bijedi Balkana sva vrata otvorena. Ipak, Dino nije vidio izlaz iz jednog malog mjesta u središnjoj Bosni nego povjerovati ljudima koje ne poznaje i ponudi koja, ako se o njoj misli hladnom glavom, zvuči previše dobro da bi bila istinita. Rekli su mu da samo uplati 200 eura za mjesečni smještaj i o svom trošku dođe u Spiegelau, bavarsko mjestašce u tromeđi sa Austrijom i Češkom. Čekat će ga, rekli su, soba samo za njega, dozvola za rad i posao u struci. Sve je zvučalo kao mala gastarbajterska utopija.

Kad je konačno stigao pred trošnu seosku kuću u kojoj je trebao stanovati, shvatio je da je nasjeo na jeftinu prijevaru. Pedesetak ljudi iz Hrvatske, Srbije i BiH bilo je nagurano u desetak soba, tu je negdje bio i ležaj za njega, samo što su „agenti" za tu postelju tražili 500 eura mjesečno. I još su mu rekli da će mu zbog troškova sređivanja dokumentacije odbijati 15 posto od plaće koju će primati. Nikakva IT firma nije čekala na Dina i on je shvatio da će vjerojatno završiti na gradilištu, bez ikakvih prava i bez novca. Kući se vratio kad su ga „agenti" tražili još i da im preda putovnicu.

Opasna mreža posrednika

Dino ne želi vidjeti objavljeno svoje pravo ime i kao mnogi drugi je ispričao DW svoju priču još uvijek strahujući od posljedica. Jer radnici iz bivše Jugoslavije koji na crno rade u Njemačkoj se prvo moraju sramiti jer su nasjeli na prijevaru, ali se i boje mrežama prevaranata za koje tvrde da su dobro organizirani i potencijalno opasni. Povrh toga, svako tko je u Njemačkoj makar jedan dan radio na crno prekršio je zakon i ako to javno prizna mogao bi snositi krivične posljedice. U najmanju ruku, njegovo ime bi moglo doći na „crnu listu" tako da će jedva ikad dobiti makar tek turističku vizu za Europsku uniju.

Pojava je masovna. Prema posljednjim dostupnim podacima, samo u prvoj polovini prošle, 2017. godine je pokrenuto 65.755 kaznenih postupaka protiv ilegalnih radnika. Do tih internih podataka njemačke Carine koja je zadužena za suzbijanje rada na crno došao je list Die Welt, a pretpostavlja je da je broj neotkrivenih slučajeva višestruko veći. Među deset zemalja koji su glavni izvor radnika na crno nalaze se, osim premale Crne Gore, sve ostale zemlje iz balkanske čekaonice EU: Albanija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo. Spominju se još i Ukrajina, Moldavija, Turska, Vijetnam i Gana. Najdublje crne rupe su građevinski sektor, gastronomija i ugostiteljstvo.

Darko Sekulić ne želi šutjeti

Uvijek iznova njemački mediji javljaju o racijama službenika Carine koje opkole gradilište sa kojeg ilegalni radnici panično pokušavaju pobjeći. Predradnici ili predstavnici tvrtke koja gradi zgradu u pravilu kažu kako ne znaju ništa o tome i svu krivicu svaljuju na tvrtke koje realiziraju pojedine radova. Uhvaćeni radnici najčešće ne znaju što da kažu jer niti znaju jezik, niti što im je činiti. U pravilu to završava njihovim protjerivanjem iz Njemačke, a ako još imaju i neke krivotvorene dokumente, onda ih Carina predaje policiji i čeka ih krivična prijava.

Sve je to znao Darko Sekulić (26) iz Valjeva. Za razliku od Dina kojem smo izmislili ime, Darko je odlučio obratiti se javnosti i istjerati pravdu i sudskim putem. Kaže da ga je prevario kućni prijatelj koji ga je odveo u Maribor u firmu „Sluger" i koji ga je uvjeravao kako se sve posve legalno i provjereno. Prijatelj ga je upoznao sa dvojicom suvlasnika tvrtke, ali Sekulić nam kaže kako su se ta trojica ubrzo posvađala zbog međusobnih dugovanja. Darko je ipak iz Slovenije otputovao u Graz, zatim u Njemačku. „Radio sam fasade. Tad sam prvi put to radio, učio sam od iskusnih majstora sa kojima sam radio. Oni su i dogovarali posao i već su radili tri zgrade", kaže za DW.

„Bili smo smješteni u kontejnerima. To nikako nije izgledalo. Četiri kreveta u jednom kontejneru. Hrana je bila naša, u blizini je bila prodavaonica i dobivali smo 50 eura tjedno za hranu. Nije bilo šanse da od toga budemo siti, trošio sam i novac koji sam ponio iz Srbije", kaže Sekulić. „Nismo imali nikakav ugovor, nešto smo popunjavali u firmi, ali tko zna što je to bilo." Kad su pitali kad će konačno dobiti dozvolu za rad, dobili su nešto na slovenskom jeziku ispisano na običnom papiru.

 „U tom trenutku uopće nisam razmišljao, samo mi je bilo da se vratim kući. Dijete mi je imalo sedam, osam mjeseci. Vratio sam se bez ičega. Poslije kad sam razmislio, odlučio sam kako neću nikome ostaviti ono što sam zaradio..." Svoju priču je objavio na Facebooku i javila su mu se, tvrdi, još devetorica ljudi prevareni preko iste mariborske tvrtke. Ali su stigle i prijetnje: da će ga upucati, da će ga prijaviti za rad na crno... Tako je Darko Sekulić podnio krivične prijave u Valjevu i Mariboru. „Tjerat ću to do kraja, neću ih pustiti ni za što na svetu. Imam svjedoke koji su bili, koji su radili..."

„Ljudskoj naivnosti nema kraja"

Goran Zrnić se naslušao priča poput Darkove. On je predsjednik Delavske svetovalnice, savjetovališta za radnike iz Ljubljane koja se bavi zaštitom radničkih prava i koja je pomagala i Sekuliću. Kaže kako je i prije one takozvane vize koju su Sekulić i ostali radnici dobili u Njemačkoj, svima podijeljena krivotvorena potvrda kako su uvedeni u sustav zdravstvenog i socijalnog osiguranja Slovenije. Standardni trik, objašnjava Zrnić.

„Mi ovdje (u Sloveniji) imamo golemi problem objasniti Zavodu za zdravstveno osiguranje kako takav službeni dokument mora biti kodiran, imati nekakav žig. To je najobičniji papir i oni to samo tiskaju." Novinar DW je vidio službeni dopis slovenskog Zavoda za zdravstveno osiguranje do kojeg je Sekulić kasnije došao gdje jasno piše kako ta osoba nikad nije bila osigurana u Sloveniji.

Ali neinformiranost radnika je glavni adut onih koji se predstavljaju kao „agenti" ili „posrednici", često na društvenim mrežama u internetu. Zrnić ih naziva „podvodačima": „Uspeli smo više puta da radnici budu isplaćeni. Ali eto njega, ode opet preko nekoga istom prevarantu. Ljudskoj naivnosti nema kraja, to je kataklizma. Ima ljudi kojima smo nekoliko puta pomagali, netko uči brže, netko teže, netko uopće ne misli na sebe. Poanta je da bi trebao shvatiti kako i zbog sebe i zbog svoje obitelji treba potražiti pouzdanu informaciju", žali se Zrnić.

Slovenska tvrtka „Sluger" je nedavno, dakle nakon iskustva Darka Sekulića, otvorila podružnicu i u Srbiji. Prema Agenciji za privredne registre, sjedište joj je u Novom Beogradu u Zelengorskoj 1g, a zakonski zastupnik je Darko Mesiček, jedan od onih koje Sekulić spominje kao prevarante iz Maribora. DW usprkos više pokušaja nije uspio doći do Mesičeka.

Prijetnja tužbom – našem novinaru

Bolje smo sreće bili sa tvrtkom „Fortuna Personal" preko koje Dino Mehić tvrdi da je uzaludno došao u Spiegelau. Ova tvrtka se reklamira i tvrdi kako kontaktira „sa tisućama i tisućama poslodavaca" i obećava uspjeh ako im pošaljete biografiju, vrstu posla kojim se bavite i kako vas se može kontaktirati. Ali više prevarenih radnika i osim Dina tvrdi kako je to sve prevara.

Kao odgovorne osobe se tamo navode Sanja Kovač i njen suprug Alexander Meyer, navodno nastanjeni u Berlinu. Facebook profil Fortune Personal – i desetak drugih stranica istog vlasnika sličnog sadržaja, prepun je agencijskih fotografija nasmijanih kuhara, konobara i radnika.

U komunikaciji preko socijalne mreže sa novinarom DW, Sanja Kovač demantira da su radnici koji su preko „Fortune Personal" otišli na rad u inozemstvo ikada prevareni i tvrdi da su to lažne priče koje širi „konkurencija". Ona i „savjetuje" Deutsche Welle da „preskoči" tu tvrtku i zaprijetila tužbom. „'Fortuna Personal' ima organizirani prijevoz, školu njemačkog, izradu dokumentacije i sve što je potrebno da bi čovjek vani funkcionirao, a na tome radi 50 ljudi i upozoravam vas da ćemo vas utužiti ako se igdje spomene u bilo kakvom kontekstu naše ime jer tako smo utužili i one koje spominjete i prijavili policiji, a ove godine imamo akciju čišćenja varalica!!!"

Nezaposlenost je najlakše izvoziti

Do prave istine je teško doći. Njemačka Carina rijetko kad dopire i do nalogodavaca i onih koji su doveli radnike koje zatekne kako rade na crno. U republikama bivše Jugoslavije se o tom problemu jedva i spominje, valjda u uvjerenju kako je svaki izvoz nezaposlenosti dobar. U toj sprezi nezainteresiranih vlada i očajnih stanovnika spremnih da povjeruju u lovačke priče o vizi koja samo što nije stigla ili čak da svjesno rade na crno, nesmetano rade mreže prevaranata koje sežu od lokalnih posrednika pa do poslodavca u Njemačkoj.

U Ministarstvu rada Srbije kažu kako dozvolu za rad na teritoriji Srbije trenutno ima 105 posredničkih agencija za zapošljavanje u inozemstvu. Dodaju da povremeno nadziru rad tih agencija ako im stignu žalbe i savjetuju svima koji žele raditi u inozemstvu da se provjere da li je agencija registrirana i da ne kreću bez potpisanog ugovora, radne vize i dozvole za rad. „Međutim, građani vrlo često samostalno pronalaze zaposlenje u inozemstvu i tada se izlažu velikom riziku da im nije osigurana propisana zaštita", stoji u odgovoru Ministarstva na upit DW.

Frano Planinić, pomoćnik ministra vanjskih poslova BiH u pisanom odgovoru za DW navodi kako su za ostvarivanje prava iz radnog odnosa uvijek nadležne države u kojima radnici rade te da konzularna predstavništva BiH mogu u tome pružiti savjetodavnu pomoć. Upućujući nas da se o prevarama dodatno obavijestimo kod policije u BiH i Njemačkoj, Planinić nam iznosi začuđujuću tvrdnju kako „Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine nema saznanja da je zadnjih godina bilo prevara naših radnika u SR Njemačkoj".

Krenut će opet...

Slovenskom sindikalcu Goranu Zrniću je i ovaj dio priče poznat. Slovenija je, kao najimućnija republika bivše Jugoslavije odavno obećana zemlja za radnike mahom iz BiH, a kao dugogodišnja članica EU i odskočna daska za rad u Njemačkoj. I to često na crno. „Država ništa ne odgovara", kaže Zrnić. „Mi sudjelujemo i u radu parlamentarnih povjerenstava, doslovce im pišemo i dajemo prijedlog izmjene zakona, ali sve to padne u nekim pregovorima u koaliciji ili se usvoji deset posto. Ili to prekroje tako da više ne liči na ništa."

„Jedni samo gledaju kako da izvezu svoje državljane, a drugi kako da ih što bolje sažvaču i iskoriste. To je okrutni kapitalizam u sprezi sa politikom, sa obrazloženjem da tako želimo izaći iz krize", dodaje Zrnić.

Jednom „sažvakan i iskorišten", Darko Sekulić iz Valjeva ipak želi opet krenuti na Zapad. Sad radi u lokalnoj praonici automobila za skromnu plaću. Kaže kako planira otići sa cijelom obitelji, ali ovog puta ne preko Slovenije i nikako na crno. „Krenuo sam na tečaj njemačkog, moram položiti znanje jezika pa ću slati biografije. Završio sam školu za tehničara hortikulture, moja žena također. Ima potražnje u Njemačkoj za tim pa planiramo svi otići."