DW: Vi ste profesionalni scenarist i netko tko uči ljude pričati priče. Kako populistički političari uspijevaju ispričati tako prijemčive stvari za birače?

Jörn Precht: Pri kreiranju radnje filma često čujemo za princip KISS – Keep it simple and stupid (Neka bude jednostavno i glupo). Treba napraviti priču koju svi razumiju. Čini se da su populistički pokreti bili vrlo učinkoviti u stvaranju prostih, lakih i razumljivih priča. Tu ima nekih obveznih sastojaka. Jedan je katastrofa, propast neke vrste. Mi, heroji naših priča, smo u nekakvoj smrtnoj opasnosti. Onda dolazi trzaj i mi uzvraćamo udarac.

U tipičnim populističkim pričama vidjet ćete da se evocira kriza ili nazadovanje. To je jedan od osnovnih elemenata njihove argumentacije. Drugi su recimo razlikovanje običnih ljudi od elite, a tu su i teorije zavjera o zlim intrigama te elite. Koristi se pri tome vrlo moralizatorski diskurs.

Ako pogledate Donalda Trumpa ili Alternativu za Njemačku, koriste li oni te elemente?

Da. Trumpov slogan „Make America Great Again" ukazuje da trenutno postoji kriza. Pitanje je zašto Amerika više nije velika? Tko je kriv? Naravno, demokrati i elite. On je milijunaš. On je dio elite. Populisti poput Trumpa vide sebe kao direktne i jedine izvršitelje istinske narodne volje i pretvaraju se da brane narod od korumpiranih i parazitskih elita.

U poimanju populista s desnog krila, ove elite se udružuju s parazitima poput muslimana, Meksikanaca ili stranaca uopće. Tako je u toj priči Trump poslat od Boga da obrani narod od zala modernog vremena. To je apsolutno pojednostavljivanje društva. Način na koji populisti ispredaju priče mora igrati na kartu osjećanja – jedno od njih je nostalgija, a druga bitna stvar je strah od nepoznatog.

Dakle nostalgija, strah, ali i nada koju donosi novi „heroj"?

Da. To je zanimljivo jer je nada koja se ulaže u populističkog lidera zapravo nada da će stvari biti jednostavnije nego što jesu. To psihološki, čini mi se, dolazi iz obiteljskih struktura. Ideja da će se otac već pobrinuti za ovo ili ono. Populistički pokreti teže muškim liderima, često se vraćaju u pedesete kada je muž radio, a žena bila kod kuće. Donald Trump je mačo iz pedesetih na neki način. Postoji i nostalgija za rodnim ulogama. Oni misle da je svijet bio manje kompliciran, ali jedina je istina da su žene tada bile više potlačene, a ne da je život kao takav bio jednostavniji.

Funkcionira li populistički narativ u raznim zemljama na isti način? Imamo li iste elemente recimo u Brazilu, SAD-u, Mađarskoj i Njemačkoj?

Zapanjujuće, ali da. To su vrlo različite kulture, ali osjećaj nostalgije ili prijetnje ili čežnja za likom oca-lidera su izgleda načelno ljudski. To funkcionira u mnogim zemljama.

Ako su emocije važne, kakva je moć činjenica?

Kada pomislimo na Donalda Trumpa, nekada pomislimo da su činjenice postale nebitne. Oni biraju činjenice. Naravno da ne vole kritiku, jer kritika uvijek pokreće diskusiju, a diskusija uvijek znači da je svijet kompliciraniji nego što oni kažu.

Njemački scenarist, redatelj i glumac Jörn Precht (51) je profesor scenarija i audiovizualnih medija na Sveučilištu za medije u Stuttgartu i jedan od osnivača Instituta za istraživanje primijenjene naracije. Autor je brojnih scenarija za televiziju i film te nekoliko zbirki priča.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android