Upravo na dan kada je novi umjetnički direktor festivala Carlo Chatrian u Berlinu predstavio službeni natjecateljski program, eksplodirala je novinarska bomba. Alfred Bauer, prvi i dugogodišnji direktor filmskog festivala Berlinale, od 1942. godine pa sve do kraja rata bio je visoki nacistički dužnosnik. Po završetku Drugog svjetskog rata on je – pokazuje istraživanje tjednika Die Zeit – tu prošlost prešutio i predstavio ju drugačijom nego što je bila.

Berlinale je najvažniji filmski festival u Njemačkoj, a zajedno s festivalima u Cannesu i Veneciji smatra se jednim od najznačajnijih filmskih festivala na svijetu. Tri tjedna prije početka 70. Berlinalea (20.2.-1.3.) jasno je da je Bauer, koji je imao ključnu ulogu u profiliranju festivala od 1951. do 1976. godine, bio pristaša nacionalsocijalista. To budi sumnje u odnos Berlinalea prema vlastitoj prošlosti.

Slučaj „Alfred Bauer“ otkriven zahvaljujući privatnoj istrazi

Prema saznanjima tjednika Die Zeit, do kojih se došlo zahvaljujući jednoj privatnoj osobi koja je veliki ljubitelj filma, Bauer je sustavno krio svoju prošlost. Ti dokumenti se nisu skrivali. Očigledno je da su godinama bili dostupni svakom zainteresiranom, u Državnom arhivu u Koblenzu. Ali za njih se, izgleda, nitko nije zanimao. Sve dok na njih nije naišao Ulrich Hächnel, diplomirani ekonomist i filmofil, istražujući nešto sasvim drugo.

U službenim brošurama i jubilarnim knjigama festivala Berlinale, koji su izlazili između 2000. i 2010. godine, nema nijedne riječi o tom dijelu Bauerove prošlosti. U brošuri iz 2010. godine stoji: “Dr. Alfred Bauer bio je pravnik i imao je nepunih četrdeset godina kada je 6. lipnja 1951. godine otvorio festival projekcijom Hitchcockove 'Rebecce' u Titania-palači, nakon sjajnog govora tadašnjeg gradonačelnika Berlina Ernsta Reutera.”

Aktualna publikacija je povučena

I u novoj publikaciji naslovljenoj „Alfred Bauer. Temelji Berlinskog međunarodnog filmskog festivala“, koja je službeno trebala biti predstavljena 24. veljače na predstojećem festivalu, očigledno nema ni riječi o Bauerovoj nacističkoj prošlosti. U međuvremenu je izdavač povukao publikaciju. Kao razlog se navodi članak u tjedniku Die Zeit i „u njemu predstavljena interpretacija izvora o ulozi Alfreda Bauera u nacionalsocijalističkoj filmskoj politici“.

U međuvremenu je reagirao i Berlinski filmski festival te objavio da će preimenovati nagradu nazvanu po Baueru, koja se dodjeljuje od kada je umro 1986. godine: „Posebno problematično je to što se „Nagrada Alfred Bauer" dodjeljivala upravo za „nove perspektive u filmskoj umjetnosti", posebno inovativnim redateljicama i redateljima i nju su u prošlosti dobili brojni važni filmski umjetnici."

Kako piše Die Zeit, Alfred Bauer je bio član NSDAP (Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke), član SA (Sturmabteilung: Jurišni odred NSDAP) i drugih nacionalsocijalističkih organizacija. Od 1942. godine Bauer je bio referent u Filmskoj direkciji Trećeg Rajha: „Na centralnom birokratskom mjestu on je bio jedan od kreatora filmske politike nacista."

Ako se zna koliki je značaj Joseph Goebbels, „ministar nacističke Njemačke za narodno prosvjetljenje i propagandu", pridavao filmu i kinu onda je Bauerovo djelovanje teško zamisliti odvojeno od nacističke ideologije. Istraživanja Ulricha Hächnela i lista Die Zeit pokazuju da je Bauer neko vrijeme bio „drugi čovjek Filmske direkcije Rajha". Zadatke te institucije Goebbels početkom 1942. godine ovako opisuje: „Direktor Filmske direkcije Rajha je zadužen za generalno planiranje produkcije, za usklađivanje cjelokupnog umjetničkog i intelektualnog stava produkcije, za nadzor angažmana umjetničkog osoblja, kao i za obrazovanje mladih." Konkretno je to za mnoge, ne samo za židovske filmske umjetnike, značilo zabranu rada, progon, hapšenje i smrt.

Alfred Bauer nije usamljeni slučaj

Alfred Bauer je, kako piše Die Zeit, po završetku rata pokušao reinterpretirati svoju prošlost: „U procesu svoje denacifikacije Bauer je sustavno zataškavao stvari i lagao." Sve donedavno je važio kao „neokaljan". "Alfred Bauer je rođen 18. studenoga 1911. godine u Würzburgu. Po završetku studija prava i povijesti umjetnosti doktorirao je 1938. godine na temu filmskog prava", navodi se u jubilarnom izdanju povodom 50 godina Berlinalea.

U istoj brošuri se nadalje navodi da je 1942. godine počeo raditi za filmsku produkciju Ufa. Tamo je, kako piše, bio zadužen i za „pripremu dispozicijskih planova za njemačku filmsku produkciju“, kao i za „pripremu mjesečnih izvještaja o produkciji filma i stručnog mišljenja o Zakonu o filmovima i filmskom poslovanju". To zvuči prilično bezazleno. O radu u Filmskoj direkciji Rajha u kratkoj biografiji nema ni riječi.

Slučaj Alfreda Bauera koji je sada izašao u javnost nije usamljen. U politici, društvu,  pravosuđu, zdravstvu i raznim sektorima kulture godinama i desetljećima nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj uvijek iznova na vidjelo su izlazili slični slučajevi.

Istoga dana kada je Die Zeit upoznao javnost s ovim slučajem, u Bundestagu su povodom Dana sjećanja na holokaust govore držali izraelski predsjednik Reuven Rivlin i njegov njemački kolega Frank-Walter Steinmeier. Rivlin je apelirao na posebnu odgovornost Njemačke u borbi protiv nacionalizma, mržnje prema strancima i antisemitizma. Dio te odgovornosti je i suočavanje s prošlošću. Slučaj Alfreda Bauera vjerojatno nije posljednji.