Bečka kuhinja se odavno proširila po trpezama i Njemačke i čitavog svijeta: gulaš ili Esterhazyjevo pečenje, savijača od jabuka, pokladnice ili "šmarn" (makar se po kućama to i dalje tako zove, službeno smo to pokušali prevesti u "carski drobljenac")... Sve se to može naći na preko 500 stranica debeloj kuharici Alice Urbach "Tako se kuha u Beču" koja se u tridesetima prošlog stoljeća mogla naći u gotovo svakoj boljoj kući. Svatko je znao za Alice Urbach, a kuharica se odlično prodavala. Ali ta slava nije dugo trajala.

Alice Urbach se rodila 1886. u Beču u židovskoj obitelji. Imala je plave oči i svijetlu kosu, a ambiciozni roditelji su imali velike planove za svoju djecu. Željeli su da svi postanu liječnici ili odvjetnici i uđu u visoko društvo Beča, ali mala Alice nije imala baš strpljenja s učenjem. Još od malih nogu je radije vrijeme provodila u kuhinji i zanimalo ju je sve oko kuhanja. Mrzovolju oca zbog toga što nije odlična učenica je pokušala ispraviti kolačima koje bi mu sama pekla, ali uzaludno ga je i tako pokušala uvjeriti kako će i od nje "ipak biti nešto".

Kuhanje je bilo spas

Ipak, barem se udala za jednog liječnika, makar se njezin muž više zanimao za kockarnice nego za svoju suprugu. Samo osam godina nakon svadbe je umro, a Alice Urbach je ostala sama s dvoje male djece. Što činiti? Prihvatila se posla, osnovala je školu kuhanja, držala je predavanja o suvremenoj bečkoj kuhinji naslovima poput "Brza kuhinja zaposlene žene". Organizirala je i izložbe umjetnosti kuhanja, a izumila je i prvu dostavu kuhane hrane u Beču. Mlada udovica je između dva rata uspjela osigurati život za svoja dva sina, a istovremeno se bavila svojom najvećom strašću: kuhanjem.

"Alice je bila malena, slatka, okrugla žena s 'figurom okruglice'", opisuje ju njezina unuka, povjesničarka Karina Urbach. Nedavno je objavila knjigu o svojoj baki: "Knjiga od Alice: Kako su nacisti ukrali kuharicu moje bake". Sjeća se svoje bake kao zabavne i uvijek spremne na šalu, srdačne i velikodušne, ali uvijek i besprijekorno dotjerane i obučene. Priznaje kako je, za razliku od svoje bake, ona sama potpuno izgubljena u kuhinji: "Zato nikad nisam niti primijetila kako kod nas u kući postoje dvije kuharice s naslovom 'Tako se kuha u Beču'", kaže nam doktorica povijesti.

Zašto dvije knjige?

Tek razmjerno nedavno je otvorila jednu, pa onda i drugu knjigu i shvatila kako su praktično identične: tekst je isti, čak su i fotografije - u boji, u ono doba velik luksuz - iste, ali postoji samo jedna "malena" razlika. "Na izdanju 1938. piše kao autorica Alice Urbach, ali na izdanju 1939. je neki muškarac pod imenom Rudolf Rösch." Ali unuka se pitala, tko je taj Rösch? I krenula u istraživanje pa je otkrila nevjerojatne stvari.

12. ožujka 1938. je njemačka vojska ušla u Austriju nakon "želje" Beča za pripojenjem Njemačkom Carstvu. Gotovo odmah je Alice shvatila kako joj nema druge nego bježati, ali naravno da je u prtljazi bila i njezina kuharica. Prvo je dospjela u Englesku gdje je radila kao kuharica, ali i držala sklonište za židovsku siročad koja je uspjela doći u Veliku Britaniju.

Nakon rata joj je bilo već šezdesetak godina, ali opet je sa svoja dva sina krenula na put, u Sjedinjene Američke Države. Na mirovinu nije niti pomišljala: i u Americi je postala slavna i još s 90 godina je kuhala u televizijskim emisijama. Bila je najstarija kuharica Amerike, a publiku je šarmirala svojim tipičnim naglaskom i odličnim receptima bečke kuhinje.

Samo jedan od mnogih slučajeva

Zapravo je i ona tek slučajno otkrila kako je njezina kuharica postala "rasno prikladna" pod tuđim imenom, ali sve do smrti 1983. nije uspjela ispraviti tu nepravdu i očitu krađu tog nekakvog "Rudolfa Röscha".

"Danas uopće nemamo predodžbu što se dogodilo Alici, ali i drugim autorima stručne literature židovske vjere", kaže Karina Urbach. "Kad govorimo o pretvaranju u arijske knjige onda smo mislili na znanstvene knjige koje potječu iz židovskih biblioteka i koje su ukradene i sad ih se vraća. Ali sadržajno, ta krađa intelektualnog vlasništva, o tome još nitko nije istraživao. Kad sam počela istraživati o kuharici moje bake prvo sam mislila da je to bila usamljena žrtva. Ali daleko od toga!"

Do sad je poznato tek nekoliko slučajeva, na primjer za poznatu i dobro prodavanu knjigu "Umjetnost stila" koju potpisuje Ludwig Reiner, makar ju je prepisao od židovskog autora Eduarda Engelsa. Ali koliko autora židovske vjere je doista pogođeno, to ne zna nitko.

Niti nakladnici nisu nevini...

A tu su uvelike sudjelovali i nakladnici: "Tu metodu su koristili izdavači znanstvenih tekstova mnogo puta", tvrdi Karina Urbach. U slučaju kuharice njezine bake je promijenjen predgovor, u nekim poglavljima je malo promijenjen raspored riječi, ali sve ostalo je uzeto kao što je bilo. I više od toga: preuzete su čak i fotografije gdje se vide ruke njezine bake kako kuha i pravi kolače. "To pokazuje sve to ludilo učenja o 'čistoj rasi'. Govorilo se kako su židovske knjige manje vrijedne, a izdavač je i dalje objavljivao fotografije sa židovskim rukama", kaže povjesničarka.

Mnogo je razloga, zašto se o takvim slučajevima ne zna mnogo. Jedan jest i to što dugo vremena nisu bili dostupni spisi o takvim akcijama, ali i zato što sami nakladnici nerado otvaraju to mračno poglavlje vlastite prošlosti. Ali ipak se kreće: "Dobila sam veoma radosnu vijest izdavača: ponudili su kuharicu moje bake opet objaviti u elektronskom obliku", kaže Karina Urbach. 85 godina nakon što je objavljena, kuharica se opet vraća pod ime prave autorice - to izuzetno veseli Karinu Urbach.

Barem će se znati kako Rudolf Rösch nije nitko i ništa u bečkoj kuhinji - iako je ne samo ukrao njezino djelo, nego i autorske tantijeme. No to je tek početak suočavanja i s tom, književnom stranom mračne prošlosti Njemačke.