Stefan Lütgert cipelom miče busen trave na livadi kod mjestašca Wietze, četrdesetak kilometara sjeverno od Hannovera. I doista: ispod trave je metalna cijev koja ubrzo opet nestaje pod pješčanim tlom. Nešto dalje je i crni grumen, zapravo naftni pijesak koji se nakon toliko vremena pretvorio u asfalt.

Naš domaćin je direktor Njemačkog naftnog muzeja jer je i eksploatacija nafte počela upravo ovdje prije više od 160 godina, a muzej je i podignut na naftnom polju. Konrad Hunäus je tu došao 1858. u nadi da će pronaći ugljen, ali iz zemlje je izašla tek smrdljiva, crna tekućina: nafta. Danas je teško razumjeti razočarenje Hunäusa, ali u to doba se s naftom malo toga moglo početi. Bilo je nešto petrolejki za rasvjetu, neki liječnici su u nafti vidjeli ljekovita svojstva, ali inače je bila gotovo beskorisna.

Naftna groznica

No već četrdesetak godina kasnije, početkom XX. stoljeća je postalo drugačije: opet su poduzetnici došli u Wietze, ali više nisu bili razočarani. Nafta je postala važno gorivo, a pašnjaci tog sela na sjeveru Njemačke su ubrzo izgledali posve drugačije: „Tu su prije posvuda stajali tornjevi bušotina“, kaže nam direktor muzeja. Došle su i kompanije, podigle su upravne zgrade, željeznički kolodvor i rafineriju. Posvuda su bili tornjevi i čitava mreža cijevi iz preko 2000 bušotina.

I naravno, došli su drugi ljudi: i danas se mogu vidjeti velika seoska imanja izgrađena od novca za prodanu livadu – ako je vlasnik imao sreće da je ispod nje bila nafta. Vide se i vile koje su izgrađene za inženjere i direktore, ali Lütgert nam kaže da se u to doba Wietze pretvorio u divlji zapad: došlo je na stotine radnika privučeni naftnom groznicom, zarada je bila dobra, a ljubav prema domaćem, seoskom stanovništvu veoma suzdržana. Tučnjave, alkohol i bordeli, razvrat, nemoral i opačine... Ukratko, smak svijeta.

Na vrhuncu eksploatacije 1909. je iz Wietzea teklo 113.000 tona nafte – upravo smiješna količina, današnja Njemačka toliko potroši za nešto preko 10 sati. No bušotine nisu dugo trajale: „Zalihe nafte su konačne, to se u malim razmjerima još jednom vidi i tu u Wietzeu“, kaže Lütgert. Kompanije su se okrenule drugim, bogatijim nalazištima, a pogotovo u doba kad je njemačka ratna mašinerija ljuto trebala naftu, tu se onda u oknima kopao naftni pijesak da bi se još dobilo barem nešto nafte. 

„Ako ste stvarno toliko očajni...“

Ta mreža rudarskih okna se na kraju protezala gotovo 100 kilometara, ali nakon Drugog svjetskog rata i u šezdesetima, to sve skupa više nije imalo nikakvog ekonomskog smisla. Tornjevi i postrojenja su uklonjena ako se već odavno nisu srušila sama od sebe, a tu je nastao muzej. Od nekadašnjeg naftnog polja nije ostalo gotovo ništa: „Neki koji su tu doselili tek u posljednjim godinama, nemaju blagog pojma što se tu događalo“, kaže Lütgert.

Ima li tu još nafte kako bi Njemačka barem umanjila svoju ovisnost od nafte i plina iz Rusije? Direktor muzeja se mora smijati: „Ako ste stvarno toliko očajni, možda bismo mi još mogli biti neka opcija. Ali to ne može biti naš cilj.“ Slično misli i Robert Frimpong, direktor naftne kompanije Wintershall Dea Germany koja doista crpi naftu iz tla Njemačke. „Nitko ne očekuje da domaća produkcija pokrije prazninu koja bi nastala (obustavom uvoza). Ali računa se svaki barel, svaka molekula“, smatra Frimpong.

Od 95 milijuna tona nafte koliko je Njemačka potrošila 2020., 1,8 milijuna tona dolazi iz domaćih izvora. Nalazišta ima u Njemačkoj više, ali niti ova naftna kompanija ne traži nova, nego bi se eventualno mogla povećati eksploatacija postojećih. Daleko najveće je u plićacima Sjevernog mora na Wintershallovom nalazištu Mittelplate A. Od otvaranja je od tamo došlo oko 40 milijuna tona, danas crpi negdje između jednog i dva milijuna tona.

A fracking? 

Može li biti i više? Iz postojećih bušotina – teško, smatra direktor Wintershalla. Ali na južnom dijelu tog nalazišta bi se isplatilo podići još platformi, no to će trajati: „Ako se brzo provede postupak dozvole, eksploatacija bi mogla početi već 2025.“

Povećanje količine domaće nafte i plina bi se moglo postići i razmjerno novom tehnologijom eksploatacije, drugim riječima frackingom. Nije točno da je ta tehnologija u Njemačkoj zabranjena: takozvani „konvencionalni" fracking kojim se mješavinom vode i kemikalija pod pritiskom „pere" nafta i plin iz razmjerno poroznog pješčanika je dozvoljeno. „Nekonvencionalni" fracking gdje se onda fosilno gorivi crpi iz mnogo čvršćeg škriljevca, gline ili ugljenih slojeva je od 2017. zabranjeno jer je i pritisak mnogo veći, a ti sedimenti su u pravilu mnogo bliži podzemnim vodama koje bi tako mogle biti ugrožene.

Osobito kad je riječ o plinu, na taj način bi se doista mogla smanjiti ovisnost o uvozu iz Rusije. Ona je već smanjena: uoči napada Rusije na Ukrajinu je oko 55% plina stizalo iz te zemlje, sad je oko 40%. No Njemačkoj treba 87 milijardi kubičnih metara plina godišnje, a iz domaće eksploatacije stiže tek 5,2 milijardi kubičnih metara.

Moguće, ali nije realno

Plina zapravo – i teoretski Njemačka ima, ali do njega bi se moglo doći prije svega riskantnim „nekonvencionalnim" frackingom. Prema procjeni njemačke udruge za plin, naftu i geoenergiju, u slojevima škriljevca pod Njemačkom ima oko 2,3 bilijuna, u slojevima ugljena još 450 milijardi kubičnih metara zemnog plina. Andreas Seeliger, profesor za energetsko gospodarenje na fakultetu Donjeg Porajnja nam može potvrditi kako bi, po optimističnim procjenama i ako ne bude nikakvih problema, metodom nekonvencionalnog frackinga Njemačka mogla domaćim plinom pokrivati svoje potrebe čitavo desetljeće. 

Ali profesor nas upozorava kako dolazi veliko „ali": to se nipošto ne bi moglo postići brzo i baš nikako već do sljedeće sezone grijanja. A iako već ima i političara koji se zalažu dopustiti i nekonvencionalni fracking, to su u pravilu političari kod kojih plina uopće nema, nego bi oni dopustili bušenje negdje drugdje. A bojazan da bi Njemačka tako mogla dobiti plin, ali bi ostala bez pitke vode je tu previše velika i politički opasna.

Opcija da se to ipak dopusti u određenim okolnostima i na određenim područjima je isto tako iluzija, smatra profesor Seeliger: „Realno bi bilo da bi nekonvencionalnim frackingom dobili tek par milijardi kubičnih metara, a mislim da za tu količinu baš nitko neće htjeti zagristi u taj vrući krumpir.“ Potpuno istog mišljenja je i direktor Wintershall Dea Germany: „To je tehnički moguće, ali smo svjedoci kako to ne podržava trenutna politika i javnost.“

Drugim riječima, bez uvoza se ipak neće moći. A muzej eksploatacije nafte u Wietzeu će ostati to što jest: sjećanje na prohujalo vrijeme koje se više ne može ponoviti.