Pošto je dobila otkaz na bugarskoj TV 7, novinarka Luba Kulezič ispričala je drugim medijima da je bivši premijer Bugarske Bojko Borisov slao poruke urednicima i novinarima i tako određivao o čemu bi trebali izvještavati. Sličnu priču o tome kako različiti centri moći utječu na medije može se čuti od gotovo svih novinara jugoistočne Europe. „Pritisak na novinare vrše političke stranke“, sigurna je Elvira Jukić-Mujkić, novinarka Balkanske istraživačke mreže iz Bosne i Hercegovine. „Političari nekada tijekom dana zovu urednike i po dvadeset puta i traže da nešto bude ili ne bude objavljeno“, priča Valentina Nešić iz srpske novinske agencije Beta. Novinarima se s takvim zahtjevima rijetko obraćaju izravno. Nešić objašnjava da upute dolaze od urednika, ali drugačije formulirana: „Nije nam to zanimljivo; ili ćemo na ovu ili onu stranu.“

Političari, onda, biraju i tko će biti šefovi medija, kojima će davati upute. „Konkretno, situacija u Bosni i Hercegovini je takva da u Federaciji, recimo, imate promjenu vlasti i bukvalno od te promjene vlasti zavisi hoće li se mijenjati direktori televizije“, kaže Jukić-Mujkić. „Ako bi se promijenila vlast u Republici Srpskoj, vjerojatno bi se promijenio i menadžment javnog servisa. A javni servisi su u Bosni i Hercegovini najgledaniji mediji.“

Neizravan pritisak političara

Do prije nekoliko mjeseci političari koalicije na vlasti bili su vlasnici gotovo svih najutjecajnijih medija u Makedoniji. U nekim od njih se, pod pritiskom Europske unije, vlasnička struktura promijenila. Ipak, pritisak je ostao, tvrdi novinarka Marija Sevrieva: „Najveći marketing dolazi od Vlade. Vlada plaća mnogo medijima da emitiraju njihove reklame i onda se može reći da i najveća zarada medijima dolazi od Vlade.“

Vlade na taj način ne diktiraju u svim zemljama jugoistočne Europe što će biti objavljeno u medijima. „Vlasnici većine medija su biznismeni, ali oni imaju politički interes“, ukazuje Roksana Prikop, novinarka rumunjskog financijskog dnevnika „Ziarul Financiar“. Slično je i u Albaniji, gdje vlasnici velikog broja građevinskih tvrtki imaju svoje novine ili televizije, kao i političare koje podržavaju. „Oni im pružaju podršku u medijima da bi dobili građevinske dozvole ili neke tendere ili usluge“, objašnjava albanski novinar Fatjon Kodra: „S druge strane, postoje mediji, novine ili televizije, koje podržavaju oporbu i nadaju se da će oporba doći na vlast, a oni biti nagrađeni.“

Novac određuje sadržaj

I kad nisu vlasnici medija biznismeni određuju o čemu će se izvještavati. Britanski novinar Richard Mears iz korporacije „Thomson Reuters“ objašnjava da mu je novinarka s Balkana pričala da su njezine novine, zbog izvještavanja o namještanju tendera za određene kompanije, gubile upravo te kompanije kao značajne oglašivače. „Veliki broj novinara mi kaže da ih šefovi zaustavljaju prije nego što i počnu pisati priče koje bi mogle utjecati na to tko će se oglašavati.“

Novinarka iz Ljubljane Lana Dakić kaže da je baš tako u Sloveniji: „Pogotovu u energetici, jer je to veliki lobi.“ Ona tek očekuje da pritisak tog sektora na novinare raste, jer će se u Sloveniji graditi hidroelektrane, kao i plinovod Južni tok. Slovenija je 35. na listi „Reportera bez granica“ po slobodi medija i najbolje je rangirana zemlja jugoistočne Europe.

U vrijeme komunizma u svim tim zemljama mediji su bili pod izravnom kontrolom Partije, tako da su novinari, na neki način, navikli na politički pritisak, smatra Reutersov predavač Mears. Demokracija, krnji kapitalizam i utjecaj kompanija doveli su do pomicanja centra iz kojeg se vrši pritisak – s politike na biznis. „Teško je reći što je gore. Vjerojatno, kako se zemlje razvijaju, raste komercijalni utjecaj i zavisnost od oglašavanja. Ali, u mnogim zemljama je problem objedinjen jer su političari i moćni biznismeni često isti ljudi, tako da je to ponekad lažna razlika“, kaže Mears.

„Pritiskaju sami sebe“

Goran Milić je u vrijeme komunizma u bivšoj Jugoslaviji bio novinar i urednik. On već 43 godine radi u medijima. Sada je urednik Al Jazeere Balkan. „Novinari sami sebe pritiskaju, jer znaju šta će im čitati, javnost. Znate ono kad vam se javi njih pedeset: ’Sram te bilo, izdajice, ti ćeš pisati protiv Hrvata, ti ćeš pisati protiv Srba… Šta si rekao, sa Kosovarima treba pregovarati? – Neka ti mama pregovara sa Kosovarima’.“ Milić tvrdi da novinari vole reći da ih pritiskaju veliki centri moći, a da te centre, u stvari, novine i ne zanimaju, a pritisak dolazi s potpuno drugačije strane. „Dođu ti tata, mama, kažu ovim mladim novinarima: Sine, crni, pa ja ne smijem da krenem čaršijom zbog tebe. Pa šta mi to radiš?“

„Ima i autocenzure, al’ ja ne vjerujem da je tolika“, kaže Mahir Šahinović, koji istražuje upravo slučajeve korupcije za Centar za istraživačko novinarstvo iz Bosne i Hercegovine. „Više mislim da novinari ne mogu da rade i onda jednostavno i odustaju kada rade u takvim medijima, neće da rade takve priče jer jednostavno znaju da neće proći.“

Izvještavanje o korupciji prolazi ako novinari pišu u medijima koji pripadaju suprotnoj političkoj opciji, tvrdi većina balkanskih novinara. „Ako si na strani opozicije, pisat ćeš o korupciji. Ako si u novinama koje kontrolira stranka koja ima većinu nema šanse da ćeš pisati o tome“, siguran je Fatjon Kodra, urednik albanskog dnevnika „Integrimi“.

Kriza povećala pritisak

Novinari koji trpe pritisak u bilo kojoj od balkanskih zemalja nadaju se da će se stanje popraviti ulaskom u Europsku uniju. Roksana Prikop kaže da se to u Rumunjskoj i dogodilo, ali na kratko: „Situacija za novinare je loša, gora nego što je bila prije ulaska u Europsku uniju – zbog krize, ne zbog političara.“ Ona objašnjava da se novinari plaše da će izgubiti posao i zato pažljivo biraju o čemu će izvještavati.

Cvetan Vasilev, kontroverzni bugarski biznismen, vlasnik je dvije televizijske postaje i osam novina i u dobrim je odnosima s bivšim premijerom. „Postoje mediji čiji su vlasnici drugi biznismeni, koji su manje-više manje kontroverzni, da tako kažem. A oni su trenutno u problemima zbog tužbi za izvještavanje o poslovima prvog tajkuna, tako da se oni zapravo bore jedni protiv drugih“, kaže bugarski novinar Filip Lipev.

Mali broj medija koji nisu u vlasništvu članova vladajuće koalicije u Makedoniji, ipak, ne može pisati ni o korupciji u suprotnom bloku. Situaciju u Skopju slobodna novinarka Marija Sevrieva objašnjava ovako: „Imamo prestroge zakone za klevetu i uvredu. Gazde medija bukvalno i iskreno kažu: ’Nemamo više para da se vučemo po sudovima, moramo da spustimo loptu. Znamo da to nije profesionalno, ali ne možemo opstati na tržištu ako iniciramo teme o korupciji’.“ Makedonija se nalazi na 116. mjestu liste Reportera bez granica. Po slobodi medija najgore je rangirana država jugoistočne Europe.