Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP), kako glasi puni naziv sporazuma o slobodnoj trgovini, obuhvaća praktički sve zemlje istočnije od Indije, od Kine i Indonezije pa do Japana, Australije i Novog Zelanda. To je područje na kojem se stvara nekih 30% globalnog BDP-a što znači 23,17 bilijuna eura i pokriva gotovo trećinu stanovništva našeg planeta. Usporedbe radi, američka zona koja se proteže od Kanade do Meksika obuhvaća "samo" 28% svjetskog BDP-a, Europska unija čini nekih 18%.

Njemački ekonomist Rolf Langhammer i nekadašnji potpredsjednik Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kiela (IFW) nam objašnjava kako taj trgovinski sporazum nije osobito širok, ali je s preglednim pravilima jer uglavnom pokriva područje proizvodnje. Tu su sad jasna pravila o međusobnoj trgovini, intelektualnom vlasništvu i patentima, internetskoj trgovini i tržišnoj utakmici, ali nema toliko riječi o, za mnoge zemlje te regije osjetljivim pitanjima, tržištu usluga, osobito u financijskom sektoru.

"Ravno po mjeri Kine"

Langhammer smatra kako će taj novi sporazum članicama svakako pomoći u gospodarskom rastu: njime će vremenom nestati oko 90% carina koje se naplaćuju u razmjeni te regije koja je već 2019. bila volumena od 2,3 bilijuna dolara. Procjena trgovinske službe Ujedinjenih naroda UNCTAD jest da će se već od stupanja na snagu ovog sporazuma regionalna razmjena povećati za 42 milijarde dolara.

No on isto tako objašnjava kako on neće podjednako koristiti svima jer je čitav sporazum doslovce "krojen po mjeri" kineskih interesa, kako kad je riječ o njenom izvozu, tako i kad je riječ o uvozu: "RCEP će omogućiti Kini bescarinski pristup ključnim tržištima kao što su Japan i Južna Koreja dok će joj istovremeno osigurati pristup uvoza (sirovina i poluproizvoda)iz zemalja ASEAN-a za njene goleme proizvodne kapacitete." Jer makar su i Japan i Južna Koreja još od početka sudjelovali u gospodarskom usponu Kine, s druge strane Kina uopće nema bilateralnih ili ima tek ograničene trgovinske sporazume s tim državama koje su joj treći i peti najveći po veličini trgovinski partneri.

Što bi mogao značiti RCEP odlično pokazuje slučaj Indije: i ona je isprva sudjelovala u formiranju ove zone slobodne trgovine, ali gotovo u zadnji čas - 2019. se povukla jer se uplašila kako će njeno tržište biti preplavljeno jeftinim proizvodima iz Kine.

Bogati još bogatiji, a...

Njemački ekonomist nam objašnjava kako je i ovo trgovinski sporazum koji, kao što je to najčešće slučaj, prije svega koristi onima koji su već sad veliki i gospodarski moćni: utoliko se on isplati i razvijenim zemljama kao što su Japan ili Južna Koreja, ali mnoge ostale zemlje su već i po slovu sporazuma ostale kratkih rukava.

"Mnoge zemlje koje su u susjedstvu Kine ovise o redovitom uvozu riže ili o izvozu svoje jeftine radne snage, ali u sporazumu nema riječi ni o poljoprivredi niti o tržištu rada", objašnjava Langhammer. Najmanje razvijene zemlje Dalekog istoka - Kambodža, Laos, Mianmar - su do sad imale koristi od trgovine unutar područja ASEAN-a, ali njega će lako "potkopati" ovaj RCEP. 

Na primjer, te siromašne zemlje su do sad izvozile u Singapur, ali od tamo će ih sad lako potisnuti jedan Japan koji sad ima iste trgovinske povlastice kao i one. Još gore: neke manje zemlje su imale nekakve bilateralne sporazume s bogatim Japanom ili Južnom Korejom, ali sad su sve jednake na tim tržištima. To ih može natjerati da spas potraže u razmjeni s državama izvan područja RCEP-a, ali to će biti dugotrajan i složen proces.

Gdje je Amerika?

Sam RCEP jest stupio na snagu prvim danom 2022. godine, ali će "potrajati još veoma dugo" dok on ne postane realnost, upozorava Louis Kuijis koji je na čelu odjela za Aziju instituta Oxford Economics. Čak i kad je riječ o carinama, predviđeno je vrlo polagano i postupno smanjenje nameta da bi tek za 20 godina one skoro potpuno nestale. On najveću prednost ovog sporazuma vidi u jednostavnijim propisima i manje birokracije: već kad je riječ o dokazu o porijeklu robe (rules of origin) kako bi se ostvario povlašten trgovinski položaj, sad postoje najmanje pet različitih pravila koje traže pojedine države, a ubuduće će postojati samo jedno.

Institut Atlantic Council u svojoj analizi pak upozorava na činjenicu da u RCEP-u jesu Australija ili Novi Zeland, ali nisu Sjedinjene Američke Države pa će to, stoji u analizi, "Pekingu omogućiti da bude odlučujući čimbenik gospodarskog rasta u čitavoj regiji". Washington je već odavno svjestan golemog značaja gospodarskog regije Pacifika tako da je pristupio i drugom trgovinskom sporazumu o kojem se raspravljalo, Transpacifičkom partnerstvu (TPP). No bivši američki predsjednik Trump se 2017. povukao iz tog sporazuma.