„Izašli smo na kraj sa Grčkom Alexisa Tsiprasa, tako da ćemo moći živjeti i s Kaczynskijevom Poljskom", mislili su diplomati EU-a 2015. nakon izborne pobjede nacionalno-konzervativne stranke Jaroslawa Kaczynskog „Pravo i pravednost" (PiS).

Iako mnogi političari u Bruxellesu nemaju posebno sretna sjećanja na razdoblje od 2006. do 2007. kada je Kaczynski bio premijer, oni su tokom formiranja vlade 2015. godine bili prilično umireni. Kaczynski nije ušao u vladu Beate Szydlo. Međutim, ubrzo je postalo jasno: on povlači konce iz pozadine i utječe na najvažnije političke odluke ili ih čak i sam donosi.

Na početku su mnogi u Bruxellesu na tenzije između EU-a i vlade PiS-a gledali kao na Kaczynskijev pokušaj da čvrstim stavom sebi osigura poštovanje unutar vlastite države, ali i izvan nje. Međutim, problemi su se ubrzo proširili. Europska komisija je već u siječnju 2016. reagirala na probleme Ustavnog suda koji su se pojavili zbog prvih reformi pravosuđa. To je opet u Poljskoj dovelo do neraspoloženja protiv europskih institucija. Prije toga su pokušaji Europske unije da zaštiti pravnu državu u Poljskoj bili neuspješni, obzirom da je radi postojećih EU-ovih sporazuma u ovakvim slučajevima skoro pa nemoguće uvesti prave sankcije. Kao odgovor na kritiku iz Bruxellesa Varšava je počela dovoditi u pitanje neke od nadležnosti Europske komisije. Tako je na primjer Poljska godinu dana poslije nastavila sjeći stabla iz zaštićenog područja prašume Bialowieza, unatoč Europskom sudu pravde koji je odmah zahtijevao hitno zaustavljanje sječe. Tako nešto se dogodilo po prvi puta u povijesti EU-a. Poslije je Varšava promijenila svoj stav i postala malo pomirljivija, ali ovaj slučaj još uvijek nije riješen.

Neprijateljstvo prema Njemačkoj

Kritičari vladi PiS-a predbacuju i to da raspiruje neprijateljstvo prema Njemačkoj, iako Varšava i Berlin već godinama njeguju dobre odnose. Smatra se da PiS time želi učvrstiti svoju poziciju kod glasača. Pritom su veze s Njemačkom uporište poljske vanjske politike, a Njemačka je bila najvažniji zagovornik ulaska Poljske u EU 2004. godine.

Nesuglasice između ove dvije zemlje dostižu vrhunac pri izboru predsjednika Europskog vijeća Europe. PiS je odjednom demonstrativno odlučio da Donalda Tuska, bivšeg poljskog premijera, ne smatra više poljskim, nego „njemačkim kandidatom". Umjesto da mu daju podršku, oni su glasali protiv njegovog ponovnog izbora za predsjednika Europskog vijeća u ožujku 2017. Političari PiS-a navode čak i to da je Poljska pri ovim izborima bila preglasana s 27 prema 1, jer je kancelarka Angela Merkel šefove drugih vlada zemalja članica „prisilila" da podrže njene favorite.

Postavljanje europskih institucija u pitanje i distanciranje od Njemačke, iz ugla vlade PiS-a služi „obnovi poljskog suvereniteta". Vlada je već u prvim mjesecima svog postojanja odlučila da Berlin zamjeni Londonom kao glavnim saveznikom u EU-u i to je kratko prije referenduma o Brexitu i objavila. Osim toga, produbljena je kooperacija unutar Višegradske grupe, kojoj osim Poljske pripadaju Slovačka, Češka i Mađarska. Iako Višegradska grupa kao euroskeptična „internacionala" još uvijek nije napravila naročito puno, Varšava ostaje pri svojim snovima o bloku pod poljskim vodstvom koji bi bio protuteža Berlinu, a u izvjesnoj mjeri i Parizu.

Poljska u začaranom krugu

U Poljskoj su debate u vezi izbjeglica i njihove raspodjele po sistemu kvota pojačale dojam da EU želi prisiliti zemlje-članice na neželjeni multikulturalizam, koji je prvenstveno „diktiran" iz Berlina i ugrožava nacionalne identitete. Poljski državni mediji predstavljaju terorističke napade u zemljama Zapadne Europe kao direktnu posljedicu grešaka briselskog „establišmenta". Kaczynski spretno koristi ove tenzije između Istoka i Zapada, čiji efekti ne utječu samo na Poljsku: mnogi građani novih zemalja-članica EU-a ne vole da im „stara" Europa drži predavanja.

Na Istoku građani ulazak svojih zemalja u EU vide više kao povijesnu pravdu, nego kao ulazak u zapadnu školu za demokraciju, pravnu državu i toleranciju. Prije je ulazak u EU za Poljsku bio mjera, a danas je to više „manja nevolja".

PiS svojim biračima objašnjava da je poljsko članstvo u EU nužno, jer samo tako Varšava ima utjecaj u Europi, kao i na europsku politiku prema Rusiji. U isto vrijeme vlada i mediji blisku državi prenose jednu negativnu sliku Europe, koja podsjeća na izvještavanje u Velikoj Britaniji prije Brexita.

Prijeti li Poljska Polexitom?

Više od 80 posto građana Poljske podržava EU, ali ta podrška bi se mogla više opisati kao površna. Više od 70 posto Poljaka ne želi ulazak u eurozonu. Samo oko polovica ispitanika bi glasali za euro, ukoliko bi to bio uvjet za ostanak u EU. Pored toga, simpatije za Europu i dalje bi bile u opadanju, ukoliko bi članstvo u Uniji bilo vezano za prihvat izbjeglica. PiS zastupa pragmatični stav prema EU zasnovan na transakcijama, ali očekuje beneficije poput velikodušnih kohezijskih fondova, ali bez da zauzvrat pruži solidarnost u pitanjima poput prihvata izbjeglica. A kako se mijenja stav poljskih birača nakon očekivanog smanjenja sredstava EU-a za Poljsku od 2020. godine?

Izgleda da se zemlja danas nalazi u začaranom krugu. Njen položaj u EU je od 2015. oslabio. Čak su propali i njeni opravdani zahtjevi za određenim EU reformama - zbog teškog položaja Poljske kao članice EU-a, koja ima problema s vladavinom prava. To bi moglo povećati frustracije unutar vlade i poljskog društva i eventualno ovu zemlju dovesti do ideje da organizira referendum o članstvu Poljske u EU. Oporba već upozorava da politika Jaroslawa Kaczinskog može dovesti Poljsku do Polexita. Međutim, još vjerojatniji scenarij je da će nenaklonjenost Poljske za nove projekte europskih integracija, kao i njene konstantne tenzije s Bruxellesom i iskrivljeni imidž EU-a koji se širi unutar Poljske, gurnuti ovu zemlju na margine Europske unije.