23. je travanj 2010., a kao Itaka je tadašnjem socijaldemokratskom grčkom premijeru Giorgosu Papandreou dobro poslužila i panorama luke otoka Kastelorizo kako bi objavio tešku nevolju: Grčka više nije sposobna plaćati svoje dugove i mora potražiti pomoć. Svjetskom tržištu kapitala se sve manje sviđalo kako se tamo odnosi prema novcu i sve su više rasle kamate za pozajmice - sve dok si Atena to više nije mogla priuštiti. EU je došla u spas sa programom kredita teškim 110 milijardi eura s kojim bi u 18 mjeseci nekako povratila povjerenje investitora. Ali Grčka je trebala to platiti na drugi način: bolnim reformama i rezovima.

Napredak je trebala provjeravati "Trojka" - predstavnici Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Ali bilo je velikih muka provesti čak i sitne promjene. Samo jedan primjer: pune dvije godine je trebalo da se mlijeko za bebe više ne prodaje samo u apotekama, nego, i to mnogo jeftinije i u samoposlugama. Čak i protiv toga je bilo onih koji su prosvjedovali.

Korak naprijed, dva nazad...

Da ne govorimo o srdžbi zbog smanjivanja plaća službenicima i manjim mirovinama što je u nekim slučajevima ispalo i do 40% manje na računu. Sve to je neminovno vodilo do žestokih okršaja i na ulicama i u parlamentu, iznenadnih promjena vlada i stalne svađe sa Bruxellesom. Tek 2018., šest i pol godina kasnije nego što je planirano je Grčka izašla iz spasilačkog programa.

Grčki konzervativni eurozastupnik, Giorgos Kyrtsos tu vidi krivicu na svim stranama: "Sa jedne strane su europski partneri umanjivali problem u Grčkoj kako ne bi uplašili vlastite birače. Ali i u Ateni je i svaka vlada i čitava oporba kuhala svoju kašu, a pritom stalno optuživala Europu kako je kriva za sve."

Premijer Papandreou je u svakom slučaju platio svoju cijenu: već 2011. je odstupio, a mada je jednom glasio kao nada za Grčku, danas je njegova stranka beznačajna.

Je li Grčka spašena? Profesor ekonomije Sveučilišta u Ateni, Panagiotis Petrakis je oprezan sa dobrim vijestima: gospodarstvo Grčke u prvom redu ovisi o turizmu i njegova struktura se u svim tim godinama jedva promijenila. Nije se promijenila niti navika države da posuđuje novac, ako se pogledaju apsolutni iznosi. Ali je dobila nešto vremena: "Dogovorena odgoda otplate dugova je praktično isto što i njihov oprost", misli profesor.

Kad ne bi bilo novih grešaka...

Tako bi Grčka doista mogla tamo negdje 2030. dospjeti u sigurnu luku, ali se vidjelo kako se uvijek rade neke greške. I MMF je u doba krize opasno podcijenio opasnost problema likvidnosti u Grčkoj "u punom opsegu", što su još 2013. priznali i ekonomisti te organizacije, Blanchard i Leigh.

Profesor ekonomije nerado priznaje i kako političari u Ateni "nisu uvijek bili svjesni opsega problema u gospodarstvu" i još 2015. su širili uvjerenje kako ima i nekog drugog načina izaći iz nevolja. Ali taj drugi put je tek vodio u katastrofu. To su vremenom morali shvatiti čak i populisti ljevičarske Syrize koja je 2015. došla na vlast obećanjem kako će okončati te mjere štednje.

Tadašnji premijer Aleksis Tsipras, a još više njegov ministar financija Janis Varoufakis, su pozvali građane neka referendumom odluče hoće li Grčka i dalje morati štedjeti. Odgovor građana se mogao očekivati, ali ne i reakcija Tsiprasa: jer makar su Grci odbili štednju, u međuvremenu je i tadašnji njemački ministar financija Wolfgang Schäuble zaprijetio Grčkoj kako će se tako morati oprostiti od zajedničke valute, eura.

Tako je pak Tsipras odjednom okrenuo kormilo i u parlamentu ipak izvojevao mjere štednje po ukusu Europe i MMF-a. Sve do danas se ne zna točno, je li njemački ministar financija uopće mogao i smio prijetiti Grčkoj kako će biti izbačena iz zone eura i je li se o tome uopće dogovorio sa bilo kim, čak i sa kancelarkom Merkel. S druge strane, grčki ministar financija Varoufakis je bio uvjeren kako je i to cijena koju se može platiti sa poznatim epilogom: danas je on na čelu još ljevije stranke koja također sjedi u parlamentu i najžešći je protivnik nekadašnjeg kolege, Tsiprasa.

Opasni tjesnac i žestoko more pandemije...

A i Tsiprasova Syriza je doživjela poraz: u srpnju prošle godine je novi premijer postao Kyriakos Mitsotakis koji je jasno najavio kako će imati više sluha za investitore sa međunarodnog tržišta novca. Onda je došlo ljeto koje je i u Grčkoj bila odlična turistička sezona. Iz Atene su počele stizati i dobre vijesti: suficit je rastao, na burzi u Ateni poslovi idu dobro. Sad i sama može dogovarati povoljne kredite, između ostalog i iz SAD-a.

Još uvijek se vodi žestoka rasprava, čija je to zasluga: liberalne politike sadašnje vlade ili mjera štednje kako to tvrde oporbeni socijalisti. Bilo kako bilo, činilo se kako je Grčka došla u mirnije vode.

No sad je došla pandemija: gospodarstvo je stalo, a Grčka se boji i pomisliti kakva će biti turistička sezona - lako je moguće: gotovo nikakva. Bivši grčki ministar financija Gikas Hardouvelis se boji kako bi recesija ove godine mogla iznositi 5%, ali ekonomist Petrakis misli kako bivši ministar i tom crnom brojkom upravo puca od optimizma: citira izvore MMF-a koji Grčkoj predviđa minus od 10%. Takav pad ova zemlja nije doživjela još od najveće krize 2011.

Ali baš kao i svi ozbiljni ekonomisti, tako i on priznaje kako jednostavno ne zna što nosi budućnost sa ovom pandemijom. Gospodarstvo je "gladno" i zapravo je spremno što prije vratiti se u normalu, možda u tom zaletu čak i premaši stanje prije izbijanja pandemije. Onda bi i brojke mogle biti manje mračne.

A ako se to ne dogodi? "Što da kažem. Onda ćemo morati sve ponovo računati", kaže Hardouvelis. Sigurna luka za Grčku će i nakon više od 10 godina ostati negdje daleko na pučini...