Na području Bosne i Hercegovine postoji pet komuna za ovisnike o drogama: po jedna u Sarajevu, Kaknju i Međugorju te dvije u Banja Luci – "Marjanovac" i "Bastasi". Dragan Janjić bivši je štićenik terapijske zajednice "Marjanovac". 20 godina je bio na heroinu. Dvije godine terapije su mu promjenile život. Nakon toga tri godine je radio u centru kao psihoterapeut. Kaže da se zajedica zasniva na psihoterapijskom programu uz fizičke poslove: "Bilo je šest sektora - štala, čišćenje kuće, priroda, praonica, kultura i kuhinja."

"Fizičkog zlostavljanja ili bilo kakvog oblika nasilja nije bilo", kaže Dragan. On navodi da je imao kontakt s ljudima koji su boravili u terapijskom centru "Crna Reka". "Kažu da je to bio pakao. Samo rad, a ako neće raditi, šibaj. A to ne može tako. Mora se doći do problema zbog čega si ti to počeo", priča Dragan.

Čovjek na prvom mjestu

Dok je "Marjanovac" kod Aleksandrovca zajednica u kojoj borave i muškarci i žene, terapijski centar "Bastasi" rezerviran je samo za muškarce. Radi od 2003. godine u okviru Udruženja građana Viktorija. Program traje dvije godine, a zasniva se, kako kaže Tamara Todorović, psihologinja u savjetovalištu, na programu u kojem je čovjek na prvom mjestu te da ništa nije prepušteno slučaju. Norme se poštuju kako bi štićenici spoznali i promjenili sebe nakon završenog programa. Slučaj ubojstva štićenika u Srbiji zgrozio je i voditelje ovog programa, kaže Todorović i dodaje: "Naš program ne podržava nikakvo nasilje. Štićenici mogu imati stimulativne mjere u smislu da, ako učini nešto u komuni što nije za njegovo dobro, onda se on stimulira da razmisli o tim posljedicama. Program je izazovan. Ako ste u izolaciji s nepoznatim ljudima nije lako ali to je, uvjetno rečeno, cijena koju čovjek mora platiti za svoje zdravlje", kaže Todorović.

Uspješnost programa u "Bastasima" je visokih 90 posto i osobe koje su završile program uspješno su se vratile u društvo. Jedan od njih je i Vanja iz Banja Luke, ovisnik punih 10 godina, sada zaposlen u komuni kao tehnički operater. Sustav je, kaže Vanja, tako postavljen da se poštuje hijerarhija, pa stariji momci obično uvode mlađe, odnosno nove članove u pravila ponašanja.

"Mi u komuni imamo štalu, pet svinja, osam koza, vrt. Momci idu i po selu, surađujemo i sa seljacima, uz pratnju tehničkog operatera", priča Vanja, navodeći da radni dan traje i do 19 sati: "U pola osam je dnevnik koji je obavezan. To je jedini prozor u svijet u komuni. Imamo tri dnevnika. Jedne večeri RTRS, druge srbijanski i treće federalni. Za fizičko nasilje ili unošenje droge odmah slijedi isključivanje iz komune."

Stimulansi ili fizičko zlostavljanje kao terapija

Život u zajednici isplaniran je do najsitnijih detalja. Osim radnog dijela programa, postoji i terapijski dio što podrazumijeva razgovor sa štićenicima. Psiholog iz Banja Luke Aleksandar Milić kaže da je svaki oblik nasilja u terapijskim zajednicama nedopustiv jer takve metode imaju suprotan učinak. "Postoje stimulativne mjere, on ima zadovoljenje potreba u okviru normi, ali je stimuliran da može imati više ili manje, ovisno o tome kako se angažira. To je jedan vid potkrepljenja i stimulacije", objašnjava psiholog Milić.

Slučajevi fizičkog zlostavljanja u komunama u BiH nisu zabilježeni, a i iz navedenih primjera može se zaključiti da se u terapijskim zajednicama provode programi, prilagođeni uspješnoj resocijalizaciji bivših ovisnika. U BiH nema preciznih podataka o broju ovisnika ali se prema nepotpunim podacima pojedinih udruženja spominje brojka od 120.000 od čega je oko 7.500 intravenoznih.