Beate Bornmueller je noći provodila budna u krevetu, znojeći se ispod pokrivača. "Strašno sam se bojala da će baš tad doći avioni i bombardirati kuću", priča ona. Ovako Beate opisuje svoje doživljaje tijekom Drugog zaljevskog rata 1991. godine. "Mislila sam da tu nešto nije u redu", opisuje ona svoje osjećaje. Naime ona je bila u sigurnoj Njemačkoj, dok su bombe padale na Irak, udaljen više od 4.000 kilometara.

Beate je vrlo teško mogla sa roditeljima razgovarati o svojim strahovima. Njihov odnos je uvijek bio kompliciran, kaže ona. Kada joj je u ruke došla knjiga jedne židovke, čiji su roditelji preživjeli Holokaust, otkrila je razloge svojih problema. "U knjizi je riječ o prenošenju traume", kaže Bornmueller. Strahovi, traume i šokantni doživljaji koji su sa ratne generacije nesvjesno preneseni na naredne generacije. Riječ je o vezi koja na prvi pogled zvuči apsurdno. Djeca, koja su od 1960. godine živjela u blagodati njemačkog gospodarskog čuda, daleko od ratnih zvjerstava, ipak se bore s posljedicama Drugog svjetskog rata.

Trauma iz djetinjstva, koja se ponavlja

U Njemačkoj je ovaj fenomen bio potpuno nepoznat. Psihologinja Cora Kepka sjedi u udobnoj fotelji u svojoj ordinaciji u Bonnu. Boje na zidovima su svijetle i ugodne. Kada pogleda kroz prozor ima direktan pogled na park. "Pacijenti dolaze sa strahovima, depresijama, burn-outom ili posljedicama prisile", kaže Kepka. "Nakon toga uvijek ih pitam o onome što su doživjeli njihovi roditelji. Vrlo se često pokazuje izravna veza."

Distancirani i hladni roditelji

Cora Kepka se godinama bavi ovom temom, potaknuta vlastitim iskustvima. "Ono što se relativno često vidi u obiteljima je da su roditelji relativno hladni i da nisu mogli reagirati kada djeca plaču", kaže ona. Naime nasljednicima ratne djece je u mnogim slučajevima u mladosti nedostajala dovoljna količina roditeljske ljubavi: "Neki rdoitelji su gledali samo na učinak djeteta, tako da su djeca osjećala da nisu bezuvjetno voljena."

Ovu temu je pokrenula Sabine Bode iz Kölna koja je 2004. godine objavila knjigu "Zaboravljena generacija", u kojoj se govori o djeci rata. Reakcije na knjigu su je iznenadile. Nisu joj naime pisali samo oni koji su preživjeli rat, već i njihova djeca. "Nisu mi prestajali slati e-mailove". Dva najvažnija sadržaja tih e-mailova su bila: "Hvala što ste doprinijeli da bolje razumijemo naše roditelje" i "Nije lako biti dijete takvih roditelja", kaže Bode.

Osim toga ovu su autoricu zamolili da napiše knjigu o svojoj generaciji. Nakon što je neko vrijem oklijevala, ona je 2009. godine objavila knjigu pod naslovom "Krigesenkel" (u slobodnom prevodu "Unuci rata" - op. aut.). U pripremi za knjigu vodila je brojne razgovore. Model koja se neprestano ponavljao kod njenih sugovornika je: Djeca koja ne mogu emocionalno doprijeti do svojih roditelja, osjećaj nesigurnosti, neobjašnjivi strahovi, nevjerovatni problemi u biranju zanimanja.

Djeca rata su preživjela na vlastitoj koži strahote rata: bježanje, protjerivanje, gubljenje doma zbog bombardiranja. Ili su morala gledati silovanja svojih najbližih. Te traume uglavnom nikada nisu u sebi preradili. Psihoterapija je tada bila potpuno nepoznata, stoga su mnogi ostali nijemi. Tako su svoje neriješene probleme iz djetinjstva vukli sa sobom do odraslog doba. Nesvjesno su promijenili svoj način ponašanja i prenijeli to u odgoju svoje djece.

Nacistička knjiga o odgoju ostavila traga na cijelu generaciju

Psihologinja Cora Kepka također smatra da su i sporne odgojne metode iz nacističkog vremena odgovorne za brojne probleme ove djece. U to su vrijeme knjige liječnice Johanne Haarer o odgoju bile daleko rasprostranjene. U njima se moglo pročitati: "Dijete je tiranin, koji se mora držati na distanci i na čije se vikanje ne smije reagirati", kaže Kepka odmahujući odrično glavom na ovakve metode. Najstrašnije u svemu je bilo da je knjiga Johanne Haarer "Njemačka majka i njeno prvo dijete" bila izdavana sve do 1996. godine.

Beate Bornmueller je uspjela prevladati svoje strahove. Kada danas na televiziji vidi slike iz ratova više nije nervozna. Upravo se nalazi pred novim profesionalnim izborom jer namjerava napustiti sadašnji posao i potražiti drugi. Tipično za "djecu djece rata".