Kada je stigao autobus, Abas Kan je, kao da ga se to ne tiče mnogo, ležao na svom sivom pokrivaču u Malom Pešavaru. Tako on i njegovi suputnici zovu malu prostoriju na prvom katu starog skladišta. U jednom uglu su iznošene cipele, a posvuda – prljavi sivi pokrivači koji pružaju bar malo topline dok se temperatura u Beogradu kreće oko nule. Svi momci u toj sobi dolaze iz Pešavara, i svi su malo prestari za autobus. Srpsko povjerenstvo za izbjeglice želi nekoliko maloljetnika  prebaciti u službene izbjegličke kampove. „Možda ćemo za koji dan i mi doći na red", kaže Abas Kan, trgovac automobilima, koji kaže da su ga u njegovoj zemlji talibani ucjenjivali i da su mu prijetili.

On je ovdje pet mjeseci, pa je tako već veteran u improviziranom smještaju iza beogradskog željezničkog kolodvora. Trošno skladište zaudara – na muški znoj, urin, na zagušljivi dim vatri posvuda zapaljenih kako bi izbjeglice zagrijale ruke ili skuhale juhu. Posvuda su gomile otpada.

Ovdje vegetira više od tisuću muškaraca i mladića; većina ih je iz Afganistana i Pakistana. Neki kažu da ne mogu dobiti mjesto u regularnim centrima za azilante. Neki u te centre niti ne žele– strahuju da će ih odatle prebaciti u Preševo, u ozloglašeni logor na granici s Makedonijom. A otuda je, kako to ovdje mnogi vjeruju, izgon iz zemlje lako moguć. A neki jednostavno čekaju krijumčare koji, po svemu sudeći, u Beogradu imaju i svoj glavni stožer.

Osim toga, ovaj grad se nalazi na geografski povoljnom položaju – na oko sat vožnje od hrvatske i dva sata od mađarske granice. Abas Kan je već „isprobao" oba smjera – uzalud. „Tokom noći smo prešli hrvatsku granicu i pješačili smo nekih 18 sati. Kada su nas uhvatili policajci, uzeli su nam novac i mobilne telefone. Udarali su me poput boksača, a kada sam pokušao da rukama zaštititi glavu, udarali su me još jače", uzbuđeno priča. A potom povlači deku do grla – muči ga prehlada; liječnik mu je prepisao lijekove.

Novi kamp

„Mnogi nam dolaze s kožnim infekcijama ili problemima dišnih organa", kaže Nemanja Radovanović, ne skidajući medicinsku masku s usta. Nema ni razloga za skidanje, jer vrata kombija Liječnika bez granica, tu, preko puta Željezničkog kolodvora, se neprekidno otvaraju i zatvaraju: stalno pristižu novi pacijenti. Radi se najčešće o uobičajenim oboljenjima, ali ima i težih stvari: „Do sada smo imali pet slučajeva smrzavanja; te ljude smo morali odvesti kod kirurga na kliniku. A ima i opekotina od logorske vatre", kaže mladi liječnik.

O skladištu punom bolesnih i promrzlih se u Srbiji govori već mjesecima. Ali, tek posljednjih dana, kada je Beograd prekrio snijeg, a temperatura pala na minus 15, strani novinari su počeli opsjedati ovo mjesto puno bizarnih motiva za fotografiranje. Mnogi imaju dojam da sada država želi pred kamerama pokazati da je aktivna i da zato šalje ovamo autobuse koji izbjeglice odvoze u Obrenovac, na oko 30 kilometara od Beograda. Tamo vlasti osposobljavaju prostorije u jednoj napuštenoj vojarni kako bi tu smjestili izbjeglice iz kampa Krnjača i sa Željezničkog kolodvora. Prva četiri autobusa su već pristigla na to odredište.

Neslužbeno se govori da bi skladište iza Željezničkog kolodvora uskoro moglo biti ispražnjeno. „Nadamo se da će migranti htjeti u prihvatilište koje je u blizini Beograda", rekao je jedan glasnogovornik Povjerenstva za izbjeglice. Prema njegovim riječima, država se ne može da se proglasiti odgovornom za lošu situaciju kod Željezničkog kolodvora: mjesta ima širom zemlje i tamo se može otići – samo to treba i htjeti.

Ilegalno protjerivanje

Za loše stanje je kriv mali broj pomagača koji ohrabruju izbjeglice da ostanu na ulicama – tako to službeno tvrde. Otkako je vlada početkom studenog „preporučila" nevladinim organizacijama da više ne dijele hranu i odjeću izbjeglicama, ostala je samo šačica pomagača. Tu je međunarodna grupa koja se zove Hot Food Idomeni, po mjestu na grčko-makedonskoj granici koje je dugo predstavljalo simbol izbjegličke krize. Oko podne oni dijele tople obroke: stotine ljudi strpljivo čekaju na svoju porciju graha, leće i komad kruha.

Radoš Đurović je na čelu nevladine organizacije „Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila". On se bavi pravnim savjetovanjem, ali i kritikom vlade. „Dužnosnici pričaju javnosti da se ovi ljudi radije smrzavaju nego da idu u kampove. To naravno nije točno. Kamp u Beogradu je prepun, izbjeglice se prebacuju na mjesta koja su dijelom udaljena stotine kilometara, a nema organiziranog transporta. Osim toga, od svojih sunarodnjaka su čuli za ilegalna protjerivanja i zato ih je strah."

Pomagač iz Švicarske

To nisu samo puke glasine. Sredinom prosinca, policajci su iz jednog linijskog autobusa izvukli jednu sedmočlanu iračku obitelj i poslali je preko granice. Iako su ovi Iračani bili uredno registrirani i na putu ka jednom prihvatilištu u Srbiji. U Ministarstvu unutarnjih poslova nitko ne zna tko su ti policajci i po čijem naređenju su radili. Istraga tog slučaja je ostala bez rezultata.

„Srpska vlada se opet ponaša kao uzorit učenik", smatra Đurović. Kada je njemačka granica bila otvorena, i Beograd je bio velikodušan. Srpski premijer je čak kritizirao svog mađarskog kolegu Orbana zbog gradnje ograde na granici sa Srbijom. Ali sada u čitavoj Europi vrijede druga pravila i Srbija im se marljivo prilagođava. „Naša vlada ima 6000 mjesta u izbjegličkim kampovima, i niti jedno više. Kada nema dovoljno kapaciteta, onda se gubi kontrola i to je loše – kako za izbjeglice tako i za domaće stanovništvo".

A onda su se u sali svi okupili oko jednog čovjeka koji je izgledao kao da ima nešto važno za reći. „Rasplakao sam se kada sam vidio ovo", kaže Lukas Siegfried i pokazuje na salu: „To me je vratilo u 19. stoljeće. To su uvjeti koje usred Europe ne bismo smjeli dozvoliti". Ovaj agilni aktivist iz Basela je prije 11 godina osnovao organizaciju Elim Open Doors koja se brine o integraciji izbjeglica na švicarskom tržištu rada: „Švicarska je prije nekoliko godina primila kontingent od oko 3.000 sirijskih izbjeglica koje su bile posebno ugrožene. I ovi ljudi su ugroženi i ja želim s ovom listom doći do švicarske vlade" – kaže Siegfried s entuzijazmom koji u ovoj situaciji djeluje pomalo nerealno.

U Malom Pešavaru, Abas Kan se nada da će jednom stići do Francuske. Za večeras ima nešto skromnije planove – da poslije više dana konačno pojede nešto ukusno. Njegov prijatelj već reže rajčicu i luk. „To je naša baka, ona kuha za nas", kaže u šali Abas: „Samo još da dodamo teleća jetra. Čovječe, kako je to samo ukusno!"