Visoki turski časnici u NATO-u su otpušteni. Oni bi sada morali predati svoje putovnice i s posebnim dokumentima (kojima se ne predviđa eventualni povratak) vratiti se u Ankaru. Ova priča se već početkom rane jeseni prepričavala među novinarima u Bruxellesu. Istraživanja briselskog studija DW-a pokazuju što se sve događalo tim časnicima i njihovim obiteljima. Pojedini koji su nakon pokušaja puča u srpnju bili pod prismotrom režima ispričali su za DW svoje priče, priče koje vas diraju u srce, priče o rastavljenim obiteljima. Majke koje su odjednom ostale bez prihoda, a moraju odgajati djecu i pritom su u stalnoj brizi za svoje muževe koji su završili u zatvoru. Priče ljudi koji trebaju liječničku pomoć, a koji su naprasno ostali bez državljanstva.

U pitanju je humanitarna dimenzija, kojoj se nije pridavala pozornost, a koja bi mogla imati dalekosežne vojne posljedice, ako se ispostavi da su turski časnici u NATO-u uhićeni i možda mučeni. Službenici NATO-a koji nisu državljani Turske su priopćili da je jedan dio iskusnog ljudstva u Savezu odjednom nestao. To je uznemirujuće koliko daleko seže Erdoganova ruka i kako goropadno nastupa turski predsjednik.

Ali, krenimo od početka, u pravom smislu riječi. Bacimo pogled na Preambulu Sjevernoatlantskog ugovora iz 1949. "Sve strane u ovom ugovoru... su odlučne jamčiti slobodu... svog naroda, koja počiva na osnovama demokracije, slobode ličnosti i vladavine prava."

NATO mora zauzeti stav

Jasno kao dan: Erdoganov režim se ne drži više ovih principa. Naprotiv. Izgleda da ih trenutno u Ankari čak i odbacuju. Jesu li to onda dovoljni razlozi da se Turska izbaci iz NATO-a? Ako bi ta zemlja dalje nastavila tim putem, onda bi odgovor morao glasiti "da". Ali, u ovom trenutku bi bilo dobro kada bi barem dužnosnici NATO-a bili nešto otvoreniji, manje tajnoviti o događajima u njihovom vlastitom glavnom sjedištu.

Nije dovoljno to da glavni tajnik NATO-a o toj temi "razgovara" s turskom vladom. I da bude zadovoljan time što će na mjesta onih koji su bili žrtve "čišćenja" biti postavljeni novi ljudi. NATO želi biti savez slobodnog svijeta, materijal od kojeg se pletu Putinove noćne more, organizacija koja se NEĆE plašiti otvoreno osuditi ono što se u Turskoj događa. A što umjesto svega toga čujemo danas u Bruxellesu? Sterilne priče kojima nikog ne žele uvrijediti. I možda iza zatvorenih vrata nejasna lamentiranja nad "stravičnom situacijom".

NATO mora zauzeti stav, i to ne samo kada se događaju loše stvari na njegovim vanjskim granicama kao u Ukrajini i Siriji, već i unutar samog Saveza. A to sve pripada u to, pa čak i ako je bolno, ako se želi biti zaštitnikom slobodnog svijeta. Inače će se izgubiti povjerenje u Savez. Istraživanja koja je proveo DW su pokazala potpuno razočaranje pogođenih časnika. Ovako je to opisao jedan od njih - preko noći si ostao sam, "bez prošlosti, ali nažalost također i bez budućnosti". Ali, naša istraživanja su pokazala i kako se gubljenje povjerenja širi u krugu obitelji, prijatelja i kolega.

I to se ne događa samo zato što NATO svojom šutnjom izdaje svoja vlastita načela, već i stoga što bi Savez na taj način mogao vojno oslabiti. Stotine turskih službenika u NATO-u, u Europi i Sjevernoj Americi, moraju napustiti službu. A ovi iskusni, dobro obučeni vojnici, mahom povezani s vrijednostima Zapada, ne bi mogli tek tako biti zamijenjeni. Prije svega i zbog toga što u Ankari više nije važna kompetentnost već lojalnost režimu. Režimu koji će biti sve opasniji i čija je politika nepredvidiva.

No, razumljivo je zašto je NATO oprezan. Turska je zbog svoje veličine i geostrateške pozicije vrlo važna članica Saveza. Turska je, odmah iza Sjedinjenih Država, druga vojska po veličini unutar NATO-a. Ali, ako Zapadni vojni savez želi sačuvati svoju vjerodostojnost i povjerenje onih koje treba štititi, onda mora prestati upirati prstom u druge. Savez se mora pozabaviti i sam sobom. Jer, ako Erdoganova ruka seže do glavnog sjedišta NATO-a, onda bi se partneri u Savezu morali s tim otvoreno i snažno suočiti. Isto tako kako to rade i s drugim opasnostima.