Pravo naroda na samoopredjeljenje je važno načelo međunarodnog prava, ali važno je i načelo zaštite teritorijalnog integriteta jedne zemlje. Na prvo načelo poziva se katalonski pokret za neovisnost, na drugo španjolska vlada. Međutim, međunarodnim pravom nije predviđeno pravo na odcjepljenje, osim ako je postignuta suglasnost obje strane, što u Kataloniji očigledno nije slučaj.

Stvaranje nove države nije uvijek problem. Kada su se Česi i Slovaci razdvojili 1992. godine, to je obavljeno uz obostranu suglasnost. Kada su pedesetih i šezdesetih godina narodi Afrike proglasili neovisnost, kolonijalne sile su djelomično pružale otpor, ali pravo naroda na samoopredjeljenje je u Ujedinjenim narodima bilo vodeće načelo.

Stefan Talmon, profesor međunarodnog prava iz Bonna, smatra da se Katalonci ne mogu na to pozivati: „Pravo naroda na samoopredjeljenje pretpostavlja da postoji jedan narod koji se na to pravo može pozvati. Dio naroda u okviru nacionalne države, čak i da ima određeni identitet, u međunarodnopravnom smislu nije narod koji se može pozvati na pravo na samoopredjeljenje."

To ne bi mogli ni Bavarci, ukoliko bi se jednog dana odlučili odvojiti od Njemačke. Jednako kao i kosovski Albanci – njih se ne smatra narodom u međunarodnopravnom smislu. Kosovo je neovisnost od Srbije proglasilo 2008. godine, ali međunarodnopravni status još uvijek nije razjašnjen. Srbija na Kosovo i dalje gleda kao na dio svog državnog teritorija. Međunarodni sud pravde je 2010. Godine, doduše, došao do zaključka da proglašenje neovisnosti Kosova nije kršenje međunarodnog prava. Sud međutim nije definirao statusno pitanje i potvrdio je Rezoluciju 1244 koja jamči suverenitet i teritorijalni integritet Savezne Republike Jugoslavije, čiji je pravni nasljednik Srbija.

U slučaju Kosova su, međutim, stvari dovedene pred svršeni čin – u međuvremenu je više od polovice od skoro 200 zemalja članica Ujedinjenih naroda priznalo Kosovo kao neovisnu državu. Španjolska to do danas nije učinila jer upravo vlada u Madridu strahuje da bi se na primjer te balkanske secesije mogle pozvati Katalonija ili neke druge regije koje teže neovisnosti.

Nema pravnih uvjeta

Drugačiji slučaj je Škotska. Britanska vlada pravno nije bila prisiljena odobriti referendum o škotskoj neovisnosti. Ipak, odobrila ga ja 2014. godine kako bi se pitanje politički razjasnilo. Rezultat: 55 posto građana glasalo je za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema anketama, i nakon odluke o Brexitu – čemu se većina Škota protivila – to mišljenje se nije značajno promijenilo. Čini se da je pitanje neovisnosti Škotske za sada riješeno.

A Katalonija? O tome da su Katalonci i njihova kultura danas izloženi pritisku – za razliku od vremena generala Franca – ne može biti govora. Katalonija ima veliku autonomiju. Profesor Talmon ne vidi pravnu osnovu za katalonski pokret za neovisnost: „Ni u španjolskom niti u međunarodnom pravu nema pravnog temelja za neovisnost Katalonije."

Sabine Riedel iz berlinske Zaklade za znanost i politiku za agenciju dpa kaže: „Katalonski separatisti žele svoju regiju proglasiti neovisnom. Ustavno-pravno to ne mogu učiniti, to je protivno međunarodnom pravu, s obzirom da imaju autonomiju." Ukoliko bi se separatisti uspjeli odcijepiti, posljedice bi bile nesagledive, smatra Riedel: „Ukoliko ugovore koje su sklopile države dovedemo u pitanje, onda imamo nove sukobe, a možda i ponovo rat u Europi."

Postojeće države ne žele promjene

Ne samo međunarodno već i europsko pravo štiti postojeće stanje. U članku 4. Ugovora o Europskoj uniji stoji da države vode računa „o svom nacionalnom identitetu koji je izražen u osnovnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu", kao i o „teritorijalnom integritetu". To znači da je odcjepljenje nepoželjno.

Kada je riječ o međunarodnom pravu, Stefan Talmon dodaje: „Za međunarodno pravo su zadužene postojeće države. Zato je ono što se tiče državnog integriteta vrlo otporno na promjene. Nitko ne pili granu na kojoj sjedi." Ukoliko bi države dozvolile odcjepljenja „zbog subjektivnih osjećaja identiteta" pojedinih nacionalnih skupina ili regija, za kratko vrijeme, uvjeren je Talmon, u svijetu više ne bi bilo oko 200, već 300 ili 400 država.

No katalonski „ministar vanjskih poslova" Raul Romeva vjeruje da se EU može dalje razvijati te da je Unija „pragmatičan i dinamičan projekt koji se prilagođava realnosti". Ali trenutačno očito ipak nije tako. Predsjednik Europske komisije  Juncker već je upozorio: „Dan nakon odcjepljenja Katalonija ne bi bila članica Europske unije."

Dakle, morala bi se kandidirati za članstvo, kako bi opet stekla pravo na euro i pristup europskom tržištu. A u slučaju nove katalonske kandidature dovoljno bi bilo da se jedna od zemalja članica usprotivi i da pristup EU-a bude spriječen. To bi u svakom slučaju učinila Španjolska, a vjerojatno i druge zemlje članice koje strahuju od separatizma. Dakle, separatisti ni pravno, ni politički nemaju dobre karte u rukama.