Hrvatskom se u samo nekoliko dana proširila e-mail poruka koja panično upozorava građane na prehrambene proizvode koji sadrže genetski modificirane organizme (GMO). Iako je stručnjakinja čije je ime stavljeno pod navedeni popis demantirala da ga je ona sastavila i poslala, strah od nepoznatog sve je veći. Karikirano, prosječan Hrvat GMO vidi kroz nametnuti primjer „plastične rajčice nastale križanjem s muhom“, „kukuruz koji će potrovati pčele te izazvati rak i neplodnost kod ljudi“ ili „sjeme zla koji će smanjiti rodnost klasičnih kultura i divljih vrsta“.

Druga strana rijetko se čuje, jer u Hrvatskoj ne postoje proizvođači GMO sjemena, a hrvatski sjemenari i oplemenjivači, baš poput europskih kolega, na sve načine pokušavaju sačuvati posao pred mogućom dominacijom američkih tvrtki. Nastala panika, čini se, ide na ruku takozvanim ekološkim proizvođačima hrane čiji kupci rijetko znaju što ekološka poljoprivreda zapravo jest. Malo tko razmišlja da su aktualne sorte iz hrvatskih vrtova rezultat stoljetnog i tisućljetnog rada te da potrošači zapravo ni ne znaju kako izgledaju divlji kukuruz ili pšenica.

Prema riječima predsjednika Hrvatske udruge genetičkih inženjera dr. Ivana-Krešimira Sveteca građani o GMO-u znaju samo ono što im jedina postojeća interesna skupina plasira kroz medije. Istovremeno, tvrdi ovaj profesor Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu, GMO je najsigurnija hrana koja se može dobiti na tržištu. „Upravo zbog toga jer su GMO-i pod lupom i stalno se preispituju. Prije no što se GM proizvod stavi na tržište treba dokazati da je potpuno isti ishodišnom i da je jedina razlika izražavanje tog novog svojstva.“

Građani ipak ne znaju, jedu li GMO?

Hrana se u Hrvatskoj redovito kontrolira na prisutnost GMO-a od 2007. godine, objašnjava nam voditeljica Odjela za GMO pri Ministarstvu zdravlja Valentina Zoretić Rubes. Posebno se kontrolira hrana koja u Hrvatsku dolazi iz zemalja izvan Europske unije kao što Indija i Kina. „Prema našim podacima, Sanitarna inspekcija godišnje uzima od 350 do 400 uzoraka. Od njih 9 bude pozitivno na nazočnost GMO-a do 0,9 posto. Riječ je o hrani koja ne podliježe označavanju. Važno je reći, kontrole se provode svakodnevno u svim fazama proizvodnje, pregledi hrane se obavljaju prilikom uvoza, a naši inspektori zahtijevaju i analitička izvješća“, tvrdi za DW Zoretić Rubes.

No dr. Svetec misli da je navedena granica od 0,9%, ispod kojih, prema pravilima EU, ne treba deklarirati GMO u hrani dvojbena. Prvenstveno jer ne dopušta onima koji ne žele jesti GMO da ga sa sigurnošću izbjegnu. S druge strane, ta granica se ne odnosi na ukupni proizvod, već na komponentu. „Ako jedete kukuruzne pahuljice koje su napravljene od 0,8 posto GM kukuruza, vi prema zakonu ne jedete GM kukuruz. Ali ako jedete paštetu koja sadrži 2 posto soje, a 1 posto te soje je GM, tada jedete GM proizvod, iako je ukupna količina manja od one u kukuruznim pahuljicama. Zar to nije bedastoća?“, pita se Svetec i dodaje da se 0,9 posto odabralo zbog mogućih tehnoloških kontaminacija kroz proces transporta i proizvodnje.

Malo tko čita znanstvene radove

Ipak, postupak stavljanja GMO na tržište nije savršen. Cijena istraživanja koje treba provesti je visoka pa država ne želi preuzeti taj trošak i prisiljava proizvođače da sami rade istraživanja svoga proizvoda. „S te strane je dobro da postoje i neovisna istraživanja“, kaže Svetec nezadovoljan činjenicom da javnost ne zna za njih, osim ako se ne radi o nečem nalik takozvanoj Seralinijevoj studiji. Naime, u tom su slučaju istraživači objavili da je GMO kukuruz toksičan i da izaziva tumore, o čemu su aktivisti višekratno izvijestili javnost.

„Zapravo, ne postoji niti jedan znanstveni dokaz za to“, kaže Svetec za DW objašnjavajući da je istraživanje koje je toliko uzbunilo hrvatsku javnost potpuno pogrešno izvedeno, no malo koga to zanima. „Meritum stvari je da su korišteni sojevi miševa koji i inače prečesto dobivaju tumore. Svaki znanstvenik zna da se u tom slučaju dobije preveliki šum. Trebalo je koristiti miševe koji rijetko dobivaju tumore pa onda kada imate povećanu incidenciju tumora znate da je uzrok ono što ste im dodali u hranu. Upotrjebljeni miševi se koriste za istraživanje tumora, a ne za istraživanje uzročnika tumora“, odgovara Svetec na navode hrvatskih ekoloških aktivista koji tvrde da je istraživanje provedeno na pravi način i s pravim pokusnim životinjama. „Ne znam koliko je ljudi koji se pozivaju na taj rad zaista ga i pročitalo.“

I ekološka poljoprivreda koristi kemikalije

U Hrvatskoj se strahuje i da bi se transgen, gen koji je unesen u GMO, mogao proširiti u okoliš. No profesor Svetec se pita koja je opasnost da se taj gen, a najčešće se radi o genu za otpornost na herbicid, proširi u okoliš? „Govori se da bi nastali superkorovi, biljke koje bi bile otporne na taj herbicid. To se sprječava tehnologijom muško sterilnih biljaka, ali i odvajanjem usjeva propisanom udaljenošću. Ali i kad se ne koriste GMO-i, koriste se herbicidi. I klasične kulture su rezistentne na herbicide koje se na njima upotrebljavaju - zato što imaju gen za to. Može li se taj gen može proširiti u okoliš? Da može se!“, navodi profesor.

I na optužbe kako je GM kukuruz otporan na kukuruznog moljca opasan za okoliš i otrovan za ljude naš sugovornik ima spreman odgovor. Naime, u javnosti se sve češće raspravlja o kukuruzu jednog svjetski dominantnog proizvođača sjemena, a u kojega je ugrađen gen bakterije Bacillus thuringiensis za proizvodnju Bt toksina. „Protivnici tvrde da je otrov otrov pa ako je nešto otrov za insekte, onda je i otrov za čovjeka. A zapravo se radi o tome da se Bt toksin u alkalnom mediju kukaca prevodi u aktivni spoj. Kukci u probavnom sustavu imaju specifične receptore na koje se taj toksin veže i uništava ga. Kod čovjeka se u kiselom mediju Bt toksin razgrađuje kao i svaki protein koji se unese hranom“, priča profesor i dodaje da tu priči nije kraj.

Naime, upravo se u ekološkoj i integriranoj poljoprivredi preporuča korištenje takozvanog Biobita. „Skinimo famu! Ekološka poljoprivreda ne znači da se ne koriste kemikalije u proizvodnji, već da postoji lista dozvoljenih i preporučenih kemikalija. Jedan od njih je Biobit kojem je aktivna tvar upravo Bt toksin.“ Navode zabrinutih zaštitara prirode kako će GMO-i svojim Bt toksinom ubiti pčele, profesor komentira činjenicom da se Bt toksin koristi upravo u pčelarstvu kod suzbijanja voskovog moljca. „To su sve poluinformacije koje plasiraju interesne skupine. Danas se u Hrvatskoj puno zarađuje od ekološke i organske poljoprivrede. Nemam ništa protiv, ali treba razlučiti što jest točno, a što nije.“

Strah od nepoznatog je lako iskoristiti

„Prema svim provedenim nadzorima sa sigurnošću možemo reći da je trenutno Hrvatska još uvijek zaštićena od unosa genetski modificirane hrane. No morate znati da ima hrane koja ne podliježe označavanju. Sva hrana koja podliježe od stoke koja se hrani GM hranom, a potječe iz recimo Brazila, Argentine ili drugih zemalja ne podliježe označavanju“, upozorava Zoretić Rubes iz Ministarstva zdravlja.

Profesor Svetec pak pobornicima teorija urote poručuje da je vrlo mala vjerojatnost da u nekom laboratoriju postoji ludi znanstvenik koji GMO biljkom želi uništiti svijet. „Daleko je veća vjerojatnost da na nekom aerodromu postoji ludi ili pijani serviser koji će zaboraviti zategnuti neki vijak. A svi se vozimo avionom. Svi znamo da avioni padaju. Ljude je lako prestrašiti novim stvarima“, slikovito zaključuje.