Na jučerašnjim izborima su bugarski birači trebali odgovoriti na dva pitanja od kojih je jedno unutarnje a drugo vanjsko političko: kako da se zemlja konačno iščupa iz krize i hoće li će ona ostati na euroatlanskom kursu?

„Da“ za EU i Nato

Na drugo pitanje je odgovor bio jasan: Da, Bugari ostaju među najvatrenijim pristalicama Europe i – mada s manje oduševljenja – zagovornici članstva u Sjevernoatlanskom savezu. I jedno i drugo bi se u stvari podrazumjevalo da nije rusko-ukrajinske krize. Ona je unijela razdor u bugarsko društvo. Tradicionalna bliskost s Rusijom dovela je do neobično velike podrške građana politici ruskog predsjednika Putina, a skoro 90 posto ovisnosti od ruskog plina dodatno je uvjerilo mnoge.

Prethodna bugarska vlada, koju su u koaliciji sa strankom turske manjine predvodili tradicionalno proruski socijalisti, je, prema internim procjenama Njemačke obavještajne službe BND, podržavala krimsku politiku Moskve i željela s Rusijom izgraditi Južni tok usprkos protivljenju Europske unije. I drugi ruski energetski projekt u Bugarskoj, atomska elektrana na Dunavu, bila je na dnevnom redu. Osim toga, Europske unija i NATO su svojim istočnim granicama na bugarskoj crnomorskoj obali što je kod stanovništva ali i kod političara izazvalo strah da bi Bugarska mogla dospjeti u opasan položaj između Rusije i Zapada. S jučerašnjim izborima Bugari su se jasno odlučili za zapadnu orijentaciju svoje zemlje.

Četiri teška zadatka

Međutim, unutarnje pitanje „što učiniti?“ ostalo je bez odgovora. Bugarska ostaje najsiromašnija zemlja Europske unije s najnižim bruto-domaćim proizvodom, zemlja u kojoj građani smatraju da je korupcija najveća, a po Galupovoj anketi iz 2012. to stanovništvo je i najnesretnije u Europskoj uniji. Osim toga, financijska kriza 2008. je teško uzdrmala zemlju, a politička kriza koja traje već dvije godine blokira neophodne reforme.

Nova jaka vlada bi morala riješiti četiri zadatka: Prvo, vlada mora poboljšati uvjete za gospodarski rast, tako što će snažno podržati oslabljenu domaću proizvodnju i suzbijanjem korupcije osigurati namjensko trošenje milijardi koje stižu iz Bruxelessa. Drugo, mora sprovesti hitnu reformu državne uprave i pravosuđa. Treće, mora okončati ogroman odljev poreza i carinskih prihoda u džepove tajkuna i kriminalaca, koji se procjenjuje na tri milijarde eura godišnje. I četvrto, Vlada mora preurediti socijalnu, zdravstvenu i obrazovnu politiku, koje karakteriziraju korupcija, birokratska zamršenost i loše poslovanje.

Nova vlada neće biti u stanju riješiti ta četiri zadatka. Osim male desno-liberalnestranke „Reformski blok“ koja bi mogla biti manji koalicijski partner, niti jedna stranka, uključujući pobjedničku stranku desnog centra i poražene Socijaliste, nema koncept reforme. U tom pogledu Bugarskoj nedostaje i novac i politička volja i vrijeme za hitno potrebne odluke. Prije će nova vlada olabaviti dosadašnju striktnu politiku budžetske discipline po kojoj je Bugarska bila među zemljama Europske unije s najmanjim deficitom. Uz pomoć državnog zaduživanja nova vlada će vjerojatno pokušati ublažiti položaj najsiromašnijih građana slijedeće zime.

Uskoro ponovno izbori?

Koalicijski pregovori će pokazati hoće li vlada biti sastavljena od pobjedničkog GERB-a s manjim reformistima i nacionalističkom strankom ili će uslijediti velika koalicija sa Socijalistima. U oba slučaja premijer će biti Borisov. U svakom slučaju, Bugarska će ostati lojalan član Europske unije i Sjevernoatlanske vojne alijanse, ali i siromašna zemlja s teškim problemima i blokiranim reformama. Kakva god bude vlada ona će najverojatnije prije ili kasnije opet pasti pod pritiskom vlastitih birača ili ulice. Dakle, u dve godine su Bugari birali dva puta, a već sad se naziru i treći izvanredni izbori u nizu.