Pomalo se osjećate kao da ulazite u svijet čuda kad dolazite u „Little Britain". Tu su i praščići u bojama Union Jacka pored crvene telefonske govornice kod ploče koja vas upućuje prema Blackburn's Way – kako je i ime obitelji koja tu živi. Ali prije njih ćete susresti skulpturu Alice i Ludog Klobučara, Robina Hooda i Petra Zeca, sve glasovite figure britanske literature. Svi su smješteni među cvijećem i klupama postavljenim uz put. Kraljica Elizabeta je utočište našla pod krovom, zajedno s njenim omiljenim psićima i čarobnjakom Merlinom koji drži kristalnu kuglu.

To je dom Garya Blackbourna, engleskog stručnjaka za stabla i šume koji je tu došao prije dvadesetak godina i stekao svoj profesionalni ugled - tu, u brežuljcima Siebengebirge tridesetak kilometara južnije od Bonna. Ako znate gdje trebate pogledati, lako ćete primijetiti i crveni autobus na kat dok vozite u zaleđu uz rijeku Rajnu, ali i inače ćete lako naći taj komadić Velike Britanije u srcu Njemačke.

„Odmah sve ukloniti!"

Čim se tamo zateknete, odmah morate početi razmišljati o Brexitu, možda i o kiču, ili što nekoga može navesti da potroši stotine tisuća eura i možda podjednako toliko radnih sati da stvori vlastiti zabavni park usred šume?

„Ideja je došla s Brexitom", kaže nam Gary Blackburn. „Bruxelles nije htio razgovarati s Londonom. Ovo sam učinio za Engleze i Nijemce i njihove odnose nakon Brexita, da ljudi i dalje razgovaraju među sobom."

Park je počeo uređivati prije dvije godine. „Little Britain" je i naziv satirične televizijske serije prepune crnog humora i bizarnih figura, ali ovaj park je doista tek „Mala Britanija". Veoma brzo je postala i lokalna znamenitost: za lijepih ljetnih vikenda i po nekoliko stotina ljudi šeće kroz njegov park. Ulaz je potpuno slobodan.

Ali nad ovaj park prijateljstva i razumijevanja dvije nacije nadvili su se mračni oblaci njemačke birokracije: početkom srpnja su i regionalni mediji objavili kako su općinske vlasti naložile Blackburnu neka ukloni gotovo sve izloške i podigne ogradu oko svojeg posjeda kojom će spriječiti ljude da dolaze.

„Ne vidim nikakav razlog, zašto bi to morao micati", kaže nam jedan šezdesetogodišnjak iz obližnjeg mjesta. Sad je došao kako bi i sam vidio gdje je problem, ali po onome što je tu našao – ne vidi baš nikakav razlog zašto bi to moralo biti zatvoreno. „Lijepo je ovdje. Sve je uredno i čisto. Ne vidim baš nikoga tko bi radio buku ili pijančevao", kaže ovaj susjed.

A onda i pravi pravcati - tenk

Povrh toga, izložba je najvećim dijelom na privatnom posjedu: britansko-njemački složni odnosi počinju već i u toj obitelji jer je to zemljište u posjedu njegove supruge, Monike. Tu i žive sa svojom djecom, a on tu ima i svoj šumarski ured.

Ali kad su počeli uređivati ovaj park, nisu se zamarali ni s provedbenim planom niti s građevinskim dozvolama za mnoge objekte koji su dio izložbe. Problem je još veći što se dio izložbe prostire i na zemljištu koje je vlasništvo općine i kojeg su tek iznajmili. Ali izgleda da je najveći problem – njihov tenk.

Prošle godine je Blackburn s britanskog vojnog otpada kupio 52-tonski tenk koji je odslužio svoje u sastavu britanske vojske. To je izazvalo zanimanje medija ne samo čitave Njemačke, nego su o tome javljali i neki strani mediji. O Blackburnovom tenku se čak nakratko raspravljalo i u parlamentu pokrajine Rheinland-Pfalz. Njegovi neposredni susjedi su se žalili, tvrdeći da je čitava izložba neukusna i da tjera njihove mušterije. Htjeli smo razgovarati i sa njima, ali oni nisu željeli razgovor sa novinarima DW.

Za Blackburna u tom tenku nema ničeg spornog: „Tu sam ga stavio da bude spomenik za slobodu i mir. Ljudi ne trebaju sve to zaboraviti." Jer Njemačka i Velika Britanija su i previše puta ratovale. Ovaj britanski tenk je i bio u Njemačkoj stacioniran kako bi i Njemačku i čitavu zapadnu Europu branio ako bi se komunistička Moskva ipak odlučila za „izlet" do Atlantika.

Građevinska dozvola za tenk?

I ovaj tenk je ukrašen cvijećem divljeg maka, tradicionalnim cvijećem britanskih vojnih veterana kojim se sjećaju na poginule u ratovima. Pored tenka je i ploča s riječima pjesme In Flanders Fields, na poljima Flandrije o bezbrojnim žrtvama Prvog svjetskog rata. A riječi pjesme su i na engleskom originalu i na njemačkom.

E sad,tu dolazi njemačka birokracija. Tenk, naravno, nije više opasno oružje i iz njega se ne može pucati – to je jasno. Ali on nije i službeno priznat kao spomenik, tako da ne može ostati tamo. Jer nekakav činovničić u nekom uredu je došao do zaključka da bi inače i za taj tenk, budući da je nepokretan, trebala građevinska dozvola, koju naravno da nikako ne bi dobili. Blackburn je mislio da je tu našao rješenje: našao je čak i tvrtku koja bi mu u taj tenk ugradila električni motor tako da bi postao pokretan. Dakle, ne bi trebala građevinska dozvola. Ali za njemačku birokraciju je to još gore: privatni tenk i to još pokretan? Ne dolazi u obzir!

Ali tu je i problem dijela izložbe koji se nalazi na iznajmljenom općinskom zemljištu. Uopće, prije nego što je bilo što počeo uređivati, trebao je napraviti izvedbeni plan, koncept izložbe s točno ucrtanim eksponatima i sve to dostaviti nadležnima na odobrenje.

U par dana preko tisuću potpisa za „Little Britain"

No Garya Blackburna, koliko god da mu je stalo do britansko-njemačkih odnosa, to već dovodi do ludila: „Zapravo sam htio postaviti zahtjev za dvojnim državljanstvom, ali me to nagoni da još jednom razmislim o tome. Imam sve te papire i planove, ali još uvijek stoje na mom stolu."

Ipak, postoji nada za „Little Britain".

Lokano stanovništvo je ustalo u obranu ove znamenitosti. Jedan čovjek iz susjednog mjesta je još sredinom srpnja pokrenuo peticiju kojom se traži od općine da povuče nalog za uklanjanje ove izložbe – peticiju je potpisalo preko tisuću građana samo u nekoliko dana. Peticija doduše nema obavezujuću snagu, ali je i gradonačelniku i lokalnim vlastima jasno dala do znanja kako građani žele da ta „Mala Britanija" ostane gdje jest.

U međuvremenu je i obitelj Blackburn uspjela žalbom odgoditi rok za zatvaranje parka i uklanjanje izložaka: rješenjem im je dano vremena do 10. kolovoza, ali je rok odgođen do sredine rujna. Slijedi susret s lokalnim administratorom Achimom Hallerbachom koji se ponudio kao posrednik između Blackburna i gradonačelnika koji traži zatvaranje.

Treba sjesti i razgovarati

„Taj tenk, općinsko zemljište, sukob s nekim susjedima, netočne informacije... Toliko toga se nakupilo", kaže nam Hallerbach. Blackburn i gradonačelnik moraju sjesti zajedno i riješiti neke stvari, njegovo je mišljenje. „Little Britain" je igrarija, možete je prihvatiti takvu kakvu jest ili okrenuti glavu, to je vaša stvar. Ali postoje pravila i tu se neke stvari moraju riješiti. „Na pameti imam rješenje", kaže nam Hallerbach. Koje i kakvo – ne želi reći. Vidjet ćemo do sredine rujna.

A onda ćemo i vidjeti hoće li u srcu Njemačke ostati sićušni komadić Velike Britanije – ili će i tu, sad silom njemačke birokracije, nastupiti „Little Brexit".  

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android