Stanovnici Jerazgovorsa na zapadu Armenije mogu golim okom vidjeti minaret džamije u Turskoj, s druge strane umjetnog jezera Ahurjan. Na turskoj strani se isto jezero zove Arpacay Baraji. Ono je nastalo u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kada su hidroelektranu gradili zajedno Sovjetski Savez i Turska. Ali sada je na toj granici čak napetije nego u doba Hladnoga rata kad je tamo socijalizam graničio sa kapitalizmom. Danas je granica potpuno zatvorena i nikakav prijelaz nije moguć.

Tu granicu dobro čuvaju s jedne strane turski, a s druge strane ruski vojnici. To je bio dio sporazuma o neovisnosti Armenije nakon raspada Sovjetskog Saveza gdje su Armenci pristali da u njihovoj zemlji sve do 2045. budu stacionirane ruske jedinice i da nadziru granicu prema Turskoj.

"Granicu bi trebalo otvoriti, među susjedima ne bi trebalo biti prepreka", žali se općinski načelnik Artašes Mkhitarijan dok stoji na prašnjavom glavnom trgu gradića. Čini se da tamo dobro posluje samo jedna jedina trgovina - ona koja prodaje avionske karte i preko koje se stanovnici Jerazgovorsa nadaju pronaći neki posao praktično bilo gdje u svijetu.

Granica zatvorena još od rata

Zrakoplov je jedino sredstvo kojim mogu otputovati jer na jezeru Ahurjan je svakom putu kraj: "Granica je zatvorena jer nemamo diplomatske odnose s Turskom", žali se načelnik.

Mnogo je razloga da je granica zatvorena i naravno da je jedan od njih i uspomena na genocid u kojemu je, kako se govori među Armencima, turska vojska Otomanskog carstva 1915. pobila milijun i 500 tisuća Armenaca koji su živjeli u Turskoj, prije svega na području Anatolije.

Ovoga petka (24.4.) će Armenija naravno obilježiti stotu obljetnicu tog pokolja, makar Turska uporno odbija svaku tvrdnju kako je turska država počinila genocid. U službenom turskom tumačenju armenski nacionalisti su počinili pokolj u više muslimanskih sela - i ne ulazi se u detalje onoga što se nakon toga dogodilo.

Ali makar će sigurno i ta obljetnica povećati napetost između Turske i Armenije, to nije bio razlog za zatvaranje granice. Ona je zatvorena zbog rata Armenije i Azerbajdžana, bliskog saveznika Turske i njezinog važnog liferanta plina i nafte. Službena Ankara još uvijek smatra kako je Armenija "okupirala" dijelove Azerbajdžana i praktično presjekla njegov teritorij: samo manji komadić Azerbajdžana još graniči s Turskom.

Tako je ta granica zatvorena još od rata u Gorskom Karabahu 1993. iako je zapravo dogovoreno da bude otvorena. Uz veliko zalaganje međunarodne zajednice je to, naime, dogovoreno još 2009., ali sve od onda taj sporazum nisu prihvatili parlamenti u Jerevanu i Ankari - i nitko ne zna kada će i hoće li uopće.

Ista slika i s druge strane

Iz Jerazgovorsa smo krenuli u Akyaku u pokrajini Kars u Turskoj, s druge strane granice. To je zapravo udaljenost od jedva desetak kilometara, ali smo na putu proveli čitav dan. Jer tamo je trebalo doći preko Gruzije, po zaobilaznici dužoj od 200 kilometara. Ali i tamo nas je zatekla slična zamrlost i prašnjave ulice kao na drugoj strani jezera.

U jednom trenutku je izgledalo da će to biti drugačije: "Ovdje je bilo došlo puno poduzetnika, kupili su mnogo zemlje naokolo, planirali su izgraditi restorane i hotele i trgovine za malogranični promet", objašnjava nam Celil Ersoglu. On je turistički vodič iz obližnjeg glavnog grada okruga Kars dok nas vodi kroz puste ulice.

"A onda je granica zatvorena, svi su otišli i ništa se nije dogodilo. Sada i svi mladi bježe odavde", objašnjava nam vodič. Sličnu priču čujemo i od gradonačelnika Akyaka Muhameda Toptasa. Pokazuje nam sivi i zapušteni željeznički kolodvor i ponosno ističe kako on leži na međunarodnoj trasi koju je izgradila još carska Rusija u 19. stoljeću. Njome su putovali ljudi i prenošena je roba sve do 1993.: "U doba kad je granica bila otvorena postojala je željeznička veza između dviju država i vladala je živa razmjena. Ali ovako... nema posla, mnogo je nezaposlenih i to utječe na obje zemlje."

"Jedini pokolj je onaj Armenaca nad muslimanima"

Prekogranična trgovina odlično ide - ali tamo gdje Turska graniči s Gruzijom. Na granici s Armenijom jedva da ima nekog posla i osobito mladi odlaze "trbuhom za kruhom".

Jedna od rijetkih koja je ostala je Miraj Karabag. Njoj je 21 godina i njezina obitelj se naselila u Turskoj kamo je pobjegla od borbi između Armenije i Azerbajdžana. "Ja sam Azerbajdžanka, ali smo se naselili u Tursku zbog rata", objašnjava nam. Ona ima sreću, našla je posao u mjesnoj pekari.

Ali i ona osjeća napetosti između pojedinih nacionalnih manjina: "U prijašnjim vremenima su ljudi živjeli zajedno, nije bilo diskriminacije po nacionalnoj osnovi kakva se danas osjeća. Turci i svi ostali su živjeli i u državama onih drugih." Tako se čini da stanovnici s obje strane granice zapravo žele živjeti u miru i prijateljstvu, makar posve različito vide što se dogodilo prije jednog stoljeća u posljednjim i krvavim danima Otomanskog carstva.

Cengiz Erben je ugostitelj i odrastao je u malom mjestu pored granice. Za ovog četrdesetogodišnjaka nema nikakve sumnje što se dogodilo: "S obzirom na to što se zbivalo 1915. i po onome što danas znamo, postojao je doista, mislim ozbiljno, doista samo jedan pokolj i njega su počinili Armenci nad muslimanima."

"Samo da se granica konačno otvori"

Tako se o tom događaju uči i po školama u Turskoj, a uz tamošnju cestu postoje i spomenici lokalnim ljudima koje su pobili armenski nacionalisti koji su se, uz pomoć Rusije, pobunili protiv Otomanskog carstva. Ta pobuna se doista dogodila, ali i službena Turska i jedino priznato tumačenje tih događaja baš ništa ne govori o sustavnom istrebljenju Armenaca i praktično svog nemuslimanskog stanovništva koje je uslijedilo poslije toga.

U razgovor se miješa gradonačelnik Akyake koji očito ne želi da se opet uzbude duhovi: "Kao prvo, genocid ili što god da je to bilo, nismo počinili mi ovdje koji tu stojimo. A kao drugo, mi nemamo nikakvih problema s našim susjedima već i zbog toga jer je granica odavno zatvorena. Sve će biti dobro kad se jednom dogovorimo i budemo živjeli u miru i slozi."

S druge strane granice se tome nada i tamošnji načelnik općine, mada ne može zaboraviti što se dogodilo prije stotinu godina. Ali se nada da će tako barem netko uopće primjetiti njihov problem: "Nadajmo se da će sa 100. obljetnicom genocida nad Armencima čitav svijet obratiti pažnju na naš odnos s Turskom", kaže Mkhitaryan. "Kako će to onda na kraju ispasti, to ćemo vidjeti."