„Kad sam se prvi put vidjela, osjećala sam se kao čudovište", kaže nam Nadka Ivanova. Opekotine i ožiljci na licu još nisu ništa: čitavo tijelo joj je prepuno opekotina, negdje su joj se vidjele čak kosti. Ali to joj se dogodilo u Münchenu i njemačke bolnice su prvo pitale: tko će to platiti? U slučajevima građana Europske unije, već godinu i pol su na snazi propisi da oni tu mogu dobiti samo nužnu skrb – i ništa drugo. Sve ostalo žrtva treba sama platiti. A što ako nema novca, kao Nadka Ivanova?

Priča ove odlučne i samosvjesne Bugarke počinje prije godinu i pol kad je iz domovine došla u München kako bi našla posao. Tu je već bio njezin brat sa svojom obitelji. Ali je i tu, kao i u Bugarskoj, prvo morala iskusiti diskriminaciju zbog svoje boje kože: „Kad se ljudi zapošljavaju, pazi se na njihov izgled", kaže nam. Njezina tamna boja kože je odmah otkrila da je Romkinja i neko vrijeme je morala živjeti od socijalne pomoći. „18 eura mjesečno! Čak ni u Bugarskoj od toga ne možete živjeti."

55-godišnjakinja niti ne želi neku pomoć. Ona je školovana krojačica, želi raditi i zaraditi za život. Konačno dobiva posao kao čistačica u jednom restoranu u Münchenu. Kažu joj da je prijavljena, da joj plaćaju sva davanja, sve korektno. Od 450 eura koliko dobiva mjesečno većina odlazi na stanarinu. Ali je uvjerena da će biti bolje.

Pakao u njezinoj sobici

17. siječnja 2017. je postalo mnogo, mnogo gore. Kasno uvečer, kad je očistila restoran nakon što su gosti otišli, konačno dolazi kući. Hladno je. Pali plinsku grijalicu u svojoj sobi i mrtva umorna pada u krevet. U 8:40 je grijalica uzrokovala požar. Nadka Ivanova kaže da je izgubila svijest, a kad je opet došla sebi čitava je soba već bila u plamenu. Jedino čega se može sjetiti jest da je molila Boga.

Gorjela je i ona sama. Danas se sjeća kako je gledala da gori njezino vlastito meso, ali u šoku jedva da je što osjećala. Onda je još odjeknuo i snažan prasak, plinska boca grijalice je eksplodirala. Na sreću, snaga eksplozije je bila usmjerena na stražnju stranu grijalice tako da je nastala rupa u zidu. Uspijeva se provući kroz tu rupu, daleko od plamena.

I dalje se jedva sjeća što se dogodilo. I policijsko izvješće o incidentu tek piše: „Žena se očito htjela spasiti od plamena i očito je još u šoku podzemnom željeznicom došla sve do glavnog kolodvora." Što je namjeravala? Ne zna. Što dalje od plamena. Ali na kolodvoru jedan mladić vidi ženu punu opekotina, kosa joj je potpuno izgorjela. Polaže je na klupu i zove hitnu pomoć. Ona se više ničega ne sjeća, što je dalje bilo.

Brat ju je prepoznao tek po tetovaži

Tri mjeseca kasnije se Nadka Ivanova budi u minhenskoj bolnici. Njezin brat joj kaže da ju je morao identificirati. S tim opekotinama, bez kose i priključena na silne aparate nije je ni on mogao prepoznati. Jedino po čemu je znao da je to njegova sestra je bila tetovaža na desnoj podlaktici: tamo piše Zdravka, ime njezine umrle sestre.

Niti njezin vlastiti brat i rodbina joj nisu htjeli reći kako izgleda. „Nisam ni znala da mi je lice izgorjelo", kaže nam. Tek kad su joj liječnici skinuli zavoje, pogledala se u zrcalo: „To je bio šok. Mislila sam da to nisam ja." Osim opekotina i ožiljaka, njezin desni očni kapak je ostao nepokretan. I ruke su joj bile toliko oštećene da ništa nije mogla uhvatiti, ništa zadržati u rukama. „Nisam mislila da ću uspjeti", kaže nam tiho.

Ali tek sad nastaje nova drama. Je li zdravstveno osigurana? Gdje su joj dokumenti? Svi su ostali u plamenu. Ako joj je gostioničar plaćao zdravstveno osiguranje, to ne može dokazati. Ali čak i u tom slučaju ili da je zdravstveno osigurana u Bugarskoj, to za njemačke liječnike ne znači puno.

„Histeričan strah" Nijemaca od siromašnih iz EU-a

Kratko prije Božića 2016. je njemačka vlada uvela propis po kojem i građani Europske unije koji žive u Njemačkoj kraće od pet godina, u ovoj zemlji imaju zdravstvenu skrb koja može trajati samo mjesec dana. A i to samo u slučaju akutnih oboljenja, bolova i trudnoće. Svo liječenje i sve lijekove povrh toga pacijent mora sam platiti.

To znači da je golem broj ljudi u Njemačkoj koji zapravo nemaju zdravstvenu zaštitu. Ako se takvim građanima EU-a pribroje i doista siromašni i beskućnici u ovoj zemlji, to znači da će se više stotina tisuća ljudi u Njemačkoj naći u ozbiljnim problemima ako si tu priušte „luksuz" da obole ili prežive neku nesreću.

Naravno, to je voda na mlin populistima u ovoj zemlji i političar stranke ljevice Harald Weinberg kaže kako je „strah od siromašnih ljudi iz EU-a koji dolaze u Njemačku već histeričan". Tako strog propis nailazi i na kritike u samoj Njemačkoj: što ako izbije neka epidemija? Tu je onda ipak stvorena iznimka, ali samo zato da bi se tako zaštitili njemački državljani.

Ništa od toga se ne odnosi na nevolju u kojoj se našla Nadka Ivanova. Liječnici i medicinsko osoblje se borilo za njezin život, ali uprava bolnice je htjela znati, tko će to platiti? I tu vjerojatno nije bilo beznačajno što je ona Romkinja. Još dok je jedva mogla govoriti i uz pomoć prevoditelja trebala je reći ima li kakvu imovinu u Bugarskoj?

Pune ruke posla za liječničku humanitarnu organizaciju

I liječenje je na koncu bilo „za siromašne iz EU-a": operacija kojom bi se vratila funkcija očnog kapka i koja bi bila normalna za osigurane u Njemačkoj, za nju nije bila na programu. O nekakvim kozmetičkim zahvatima ili rehabilitaciji da niti ne govorimo.

Nadka Ivanova je što prije htjela izaći iz bolnice, već u strahu od dugova koji su vrtoglavo rasli svaki dan ležanja u bolničkom krevetu. Na sreću, u bolnici su joj savjetovali da se obrati humanitarnoj organizaciji Liječnici svijeta i konačno je tamo doista našla pomoć.

Ova organizacija ne organizira samo najnužnije, nego su njezini suradnici s Bugarkom odlazili nadležnim službama, objašnjavali joj njezin zakonski status. Djelatnik te organizacije Cevat Kara kaže kako je nakon ovih novih njemačkih propisa o zdravstvenom osiguranju čak za trećinu više ljudi koji traže pomoć te organizacije. Samo u Münchenu ih je više od 500.

Ali Kara joj je organizirao i liječnika koji joj je besplatno operirao očni kapak. Upućena je i na psihoterapiju, dobila je i kreme da joj ožiljci zarastu što bolje i da joj koža ostane elastična. To je pomoglo: Nadka Ivanova u međuvremenu opet može koristiti svoje ruke, jer ona ne želi pomoć niti humanitarne organizacije. Želi raditi, a to ne može bez ruku.

„Bog me je spasio"

„Nakon godinu dana opet pokušavam sudjelovati u životu i sve postići što želim postići", kaže nam. „Osjećam se veoma, veoma dobro." Sad može opet gledati i fotografije kako je izgledala prije nesreće, a da joj ne teku suze. Djelatnik humanitarne organizacije nam kaže kako niti ona ne može pokriti sve troškove: samo kompresijska odjeća za pacijenticu kao što je ona košta preko 2.000 eura. „Ali njoj nije toliko važan izgled. Ona želi raditi", kaže nam Kara.

Osim ove humanitarne organizacije, Nadka je uvjerena da joj je na koncu Bog pomogao: „Ja sam vrlo religiozna, svako jutro i svaku večer molim Boga." Kaže da vjeruje kako ju je još u bolnici posjetio Isus Krist: „Rekao mi je, ne moraš se bojati, Bog je s tobom." To je naravno osobna stvar, ali za Ivanovu je to i pouka: „Ljudi moraju shvatiti: mora postojati nada, onda će doći i snaga." U borbi protiv bolesti. I protiv njemačke birokracije.

Nadka Ivanova opet radi. Sada je čistačica u jednom staračkom domu. Dobro joj je: „Ti stari ljudi žele razgovarati sa mnom, ali ih ne razumijem." Zato je odlučila: „Sad je vrijeme da naučim njemački."

 

Marco Krefting, dpa

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.