Kevin ili Jaqueline koji odrastaju u jednom naselju višekatnica u predgrađu Bochuma prije će se psihički razboljeti od primjerice Lee-Sophie ili Maximiliana koji žive u obiteljskoj kući u Hamburgu. Iako ova tvrdnja zvuči kao običan kliše ili čak predrasuda, najnovija istraživanja ju međutim potvrđuju. To u biti samo po sebi i nije ništa novo. Naime, istraživanja već desetljećima pokazuju kako psihičko stanje i stabilnost djece uvelike ovisi o okolini u kojoj odrastaju kao i o socijalnom statusu roditelja. Oko 32 posto djece kod kojih je ustanovljen neki psihički poremećaj, dolaze iz obitelji gdje su roditelji slabo obrazovani te nisko zarađuju. Kod djece koja odrastaju u boljestojećim obiteljima te čiji su roditelji visoko obrazovani, mogućnost nekog psihičkog poremećaja iznosi svega 16 posto. Ove brojke proizlaze iz studije o zdravlju djece koju je 2007. godine sproveo Institut Robert Koch.

Djeca kao ogledalo obiteljske situacije

Njemačko društvo za medicinsku zaštitu djece i mladih sada međutim, na osnovu sve alarmantnijih rezultata istraživanja, upozorava i zahtijeva što hitnije promjene. “Ukoliko u nekoj obitelji vladaju problemi i poteškoće, to će se primjetiti kod djece. Pri tome je sasvim svejedno je li riječ o financijskim ili socijalnim problemima ili pak lošim međusobnim odnosom roditelja. Djeca razviju simptome situacije u kojoj žive“, kaže glavni tajnik ovog Društva, Karl-Josef Esser. On dodaje da se situacija u posljednje vrijeme sve više pogoršava, te da sve više djece pokazuju probleme čiji su zapravo „krivci“ roditelji.

Spomenuto Društvo je stoga nedavno razvilo nove koncepte koji bi trebali pridonijeti konačnom i brzom rješavanju ove situacije. „Pri tome liječnici igraju veliku ulogu, budući da bi oni probleme s kojima se djeca suočavaju trebali vrlo rano prepoznati. Ona ionako moraju redovito obavljati sistematske preglede pa je to zapravo prilika za liječnike da ustanove na vrijeme da li se neko djete dobro razvija ili ne. Ovi pregledi su doduše obavezni samo u nekim saveznim pokrajinama, no i u onima gdje to nije slučaj bi učitelji kao i roditelji trebali voditi računa o tome da djecu redovito pregledava liječnik“, kaže Esser. On dodaje kako tijekom ovih pregleda se brzo može ustanoviti pokazuje li neko dijete određene probleme u razvoju ili ne. „Ovisno o tome tada možemo informirati roditelje i preporučiti daljnju pomoć; primjerice logopede ili obiteljske psihoterapeute“, objašnjava Esser.

Skriveni problemi i nedostaci

Djeca iz problematičnih obitelji vrlo često pokazuju određene poremećaje u razvoju. „Ona primjerice kasnije počinju hodati, govoriti, češće su agresivna ili pak izuzetno tiha. Isto tako, ova djeca češće boluju od prekomjerne težine budući da se roditelji ne bave mnogo temom zdrave ishrane. S time u svezi treba naglasiti kako ona češće boluju od nedostatka vitamina D ili pak željeza u krvi“, objašnjava Esser.

Međutim, kako kaže Mechtild Paul, voditeljica Nacionalnog centra za preventivnu (medicinsku) pomoć u Kölnu, vrlo je važno jednu težu obiteljsku situaciju prepoznati što je ranije moguće. „To znači, ne tek kada dijete krene u školu, već puno prije. Mi u Njemačkoj smo predugo godina zanemarivali važnost razvoja prve tri godine života djeteta. Prema mom mišljenju, mislim da bi bilo dobro, pomoć početi pružati već tijekom trudnoće…“, kaže ona. Osim toga, izuzetno je važna dobra povezanost raznih institucija; kako medicinskih tako i onih za socijalnu i obiteljsku pomoć. Ovaj Centar stoga planira nove projekte čiji bi doprinos trebao biti upravo bolje povezivanje i koordinacija ovih raznih ustanova.“Njemačka vlada planira do 2015. godine u ove svrhe investirati oko 177 milijuna eura“, kaže Mechtild Paul.

Ne štedjeti na pogrešnom mjestu

I do sada su u Njemačkoj postojali razni projekti i modeli pomoći djeci koja odrastaju u težim okolnostima. Primjerice, mnogi (ali ne i svi) gradovi nude u tom smislu pomoć „babica“ koje u obitelji dolaze i godinu dana nakon rođenja djeteta. Druga mogućnost su takozvani obiteljski kumovi koji određenu obitelj sasvim besplatno posjećuju i pružaju joj pomoć gdje god je to potrebno. Međutim, upravo gradovi i komune koji su sami po sebi siromašniji ili zaduženi do sada nisu bili u mogućnosti učiniti mnogo. I upravo to bi se ubuduće trebalo promijeniti.

„Naime, ukoliko te obitelji ne dobiju odgovarajuću pomoć, to u svakom slučaju može imati velike posljedice za djecu i njihov razvoj, prije svega onaj u školi. Naime, ukoliko neko dijete pokazuje određene poremećaje ponašanja, tada je prije potrebno da ono dobije posebnu pomoć pri učenju…U protivnom štetu koju se tako nanosi djeci osjeća prije ili kasnije i sama država. Naime, naš Centar je izračunao da u najekstremnijim slučajevima jedno dijete s poteškoćama u razvoju državu može stajati i do 60 puta više – ukoliko se čeka i riskira da dijete primjerice mora čak napustiti roditelje i biti smješteno u nekom domu ili ukoliko školu napusti prije vremena“, kaže Esser.

Mechtild Paul, iako se slaže s ovim tvrdnjama svog kolege, navodi kako financijski troškovi ipak ne bi trebali biti glavi motivi prevencije već prije svega, umanjivanje ili uklonjavanje patnje roditelja a time i djece.