Marie Colvin je dobro znala da je njen novinarski posao ratne izvjestiteljke veoma opasan. Bila je u Iraku, u Afganistanu, u Šri Lanki je izgubila jedno oko, na Bliskom istoku. U Siriji je svoju zadaću i svoju hrabrost sredinom veljače platila životom. Zajedno s njom su ubijeni i francuski fotograf Remy Ochlik i sirijski novinar Rami Al-Sayed.

Ranjena su i još dva strana novinara prilikom očito namjernog raketiranja provizornog medijskog centra u Homsu. U tom gradu je već u siječnju izgubio život francuski televizijski novinar Gilles Jacquier, a ugledni američki reporter i dobitnik Puilitzerove nagrade, Anthony Shadid je također preminuo na putu iz Homsa, doduše na drugi tragičan način: na opasnom putu prema granici s Turskom je preminuo od napada astme, izazvane konjima na kojima su on i njegov fotograf pokušali pobjeći iz zemlje.

Lov na novinare

Posao ratnog izvjestitelja je sve opasniji, ističe organizacija "Reporteri bez granica". Tako je samo ove godine već najmanje jedanaest novinara izgubilo živote dok su obavljali svoju zadaću. Ali stanje u Siriji je "osobito mutno i teško provjerljivo", objašnjava Astrid Frohloff, voditeljica ureda ove organizacije u Berlinu: "Znamo da predsjednik Asad pokušava zadržati nadzor nad vijestima iz te zemlje. Svi mediji se kontroliraju. Tako je to bilo i prije pobune, a od izbijanja nemira je stanje postalo još gore."

To se prije svega odnosi na domaće novinare, koje režim proganja, hapsi i muči. "Ti domaći novinari nemaju nikakvu mogućnost, negdje potražiti pomoć. Smatram velikim nedostatkom da se njima ne posvećuje pažnja i mi u 'Reporterima bez granice' pokušavamo i tim novinarima dati njihova imena i lica."

Organizacija pomoći

Organizacija i mreža suradnika Avaaz već godinu dana pomaže pobunjenicima u Siriji, "šverca" lijekove i pomoć, satelitske telefone, računala i drugu telekomunikacijsku opremu. Ali pomaže i novinarima koji žele izvještavati iz Sirije, objašnjava Stephanie Brancaforte: "Smatramo važnim da strani novinari vlastitim očima vide, što se tamo događa i kakve strahote izvodi sirijski režim."

Deseci novinara obratili su se Avaazu kako bi im ta organizacija pomogla ući u Siriju, a među njima su i novinari velikih medijskih kuća. "To je veoma opasno i ti novinari su veoma hrabri", priznaje voditeljica organizacije čije je sjedište u Berlinu. Ali Avaaz dobro gleda životopis novinara prije nego što im odluči pomoći uvesti ih u krizno područje. Samo oni novinari koji ispunjavaju potrebne uvjete i imaju dovoljno iskustva mogu računati na pomoć Avaaza.

Teško je zadržati vlastitu glavu

Florian T. je svakako iskusan i kvalificiran, ali ipak putuje tim područjem bez pomoći Avaaza. Ovaj njemački novinar koji je uzeo taj pseudonim, obilazi bojišta već dvanaest godina i izvještavao je i iz Afganistana, Iraka i Libije. Od izbijanja prosvjeda u Siriji je tamo već bio sedam puta, od toga pet puta u pobunjeničkom uporištu Homsu. Usprkos životnoj opasnosti je istraživao uz pomoć lokalnih aktivista. Osobito se bojao snajperista koji su se smjestili na krovovima zgrada i ciljaju na raskrižja: "Ne smijete trčati, čak niti ako prelazite ulicu sa šest traka. To su užasne sekunde, dok ste na meti snajperista." Jer savjet za preživljavanje glasi: ne upadati u oči i pokazati da se što prije želi pobjeći iz opasne zone.

Ali nije lako niti biti ovisan o pomoći lokalnih snaga. Na taj način je novinar "embedded", uključen u ratna zbivanja kao što je američka vojska uzela novinare u osvajanje Iraka. Ovaj puta su pobunjenici koji stranim novinarima žele pokazati, kako žive i kojim opasnostima su izloženi i oni i tamošnji civili. "Ponekad činite stvari koje ne želite i zbog kojih žalite", objašnjava Florian. Jer tako se novinar izlaže opasnosti da se postane pristran u sukobu o kojem se želi samo izvještavati i u kojem se ne želi i ne smije svrstati na nečiju stranu.

Urednici hoće samo "bum-bum"

Ali kad je novinar s pobunjenicima čitave dane, često se teško može izbjeći da ga se iskoristi za svoje ciljeve: "Smrzavate se s njima, gladujete s njima, zajedno prolazite kroz pakao. Nakon toga ne možete više biti neovisni." Usprkos tome, Florian se ne smatra ratnim izvjestiteljem. Sasvim suprotno od toga, on želi istražiti i izvijestiti o pozadini sukoba, o čitavoj situaciji u Siriji. Ali to pak redakcije i zapadni mediji - uopće ne žele: "Oni hoće samo 'bum-bum', a ne nekakve pozadinske članke koje objašnjavaju događaje."

Organizacija "Reporteri bez granica" ipak ističe kako je zadaća ratnih izvjestitelja izuzetno važna: "Važno je i ispravno je da novinari odlaze u krizna područja i - uz uvažavanje svih opasnosti - pokušaju izvještavati sa mjesta događaja, tako da su i mediji u stanju stvoriti cjelovitu sliku i tražiti od političara da djeluju. To je moguće samo onda, ako možemo dobiti neovisne i objektivne informacije", ističe Astrid Rohloff, televizijska voditeljica koja je i sama izvještavala sa Bliskog istoka i koja je sad aktivna u "Reporterima".

Mnogo toga se promijenilo od rata u Hrvatskoj

Fotograf Kai Wiedenhöfer više nije posve u to siguran. On je, sa svojim fotoaparatom, prošao mnoge ratove i krizna žarišta, a dobro poznaje i Siriju. "Pitam se, trebamo li još uopće ratne izvjestitelje u vremenima foto-mobitela i YouTubea". U međuvremenu iz svih kriznih žarišta stižu fotografije i snimke tamošnjih građana o zbivanjima. Čak ni sirijskoj vladi više ne uspijeva spriječiti poplavu informacija u čitav svijet. A fotograf više nije uvjeren, da njegova zadaća uopće još nekome koristi: "Mi, reporteri i fotografi, izvještavamo javnost - i što se onda dešava? Sa izvješćima ne mijenjamo ono što se tamo zbiva."

Wiedenhöfer ističe primjer rata u Iraku. Po njemu, to je očito bio nelegalan napad SAD na Irak i iako su novinari dokumentirali brojne slučajeve ratnih zločina, odgovorni nisu odgovarali zbog toga. Fotoreporter je osobito ogorčen sudbinom mnogih mladih novinara koji pod svaku cijenu žele steći ime izvještavajući sa bojišta. Njih se može vidjeti u svakom sukobu, a u gladi svjetskih medija za "bum-bum" slikama, riskiraju svoje živote i bez primjerene opreme i novčanog osiguranja. On više sudjelovati u tom lovu za nesrećom: "Protiv sam toga. Tih par fotografija nisu vrijedne vlastitog života, pa ma koliko te fotografije bile dobre."

Umjesto toga, ovaj njemački fotograf se intenzivno bavi dugoročnim posljedicama rata i razaranja. Tako je godinu dana nakon rata u Pojasu Gaze 2008./2009. objavio monografiju u kojoj je dokumentirao sudbine ranjenih Palestinaca. "Mi novinari dolazimo i onda odlazimo iz kriznih i ratnih područja. Žrtve pate od posljedica još godinama nakon toga, možda čitavog života." Ali onda svjetske medije više ne zanima njihova patnja.

Autori: Bettina Marx / A. Šubić

Odg. ur.: S. Matić