Vodeća politička struja u Srbiji mijenjala se polako, a onda i jednim skokom – kada su 2008. dvojica Šešeljevih suboraca s revera skinuli bedževe s likom svog šefa. Ratko Mladić više nije heroj, a Europska unija nije đavolje leglo. Godinama su ove ideje "normalnosti" preživljavale samo u getoiziranom civilnom društvu, čiji su aktivisti trpjeli prijetnje i svuda nailazili na zidove. Neki ironično kažu da danas više nevladin sektor nije ni potreban.

"Oni koji to kažu nikada nisu ni razumjeli što su organizacije civilnog društva", kaže za DW Sonja Licht, predsjednica Fonda za političku izuzetnost. Navodi da su se nevladine organizacije uvijek bavile upravo temama koje nisu zanimale političare, državu ili lokalne samouprave. Nekada su to bili prvenstveno ratni zločini, pomirenje i nacionalizam, a danas se većina organizacija bavi svakodnevnim problemima – siromaštvom, obrazovanjem, kulturom medija. Jer ni time, kaže Sonja Licht, država se ne želi pretjerano baviti.

Ostaci prošlosti

Iako je srušen onaj ekstremni, vulgarni nacionalizam, klišeji će se još dugo opirati. Njih dobro ilustriraju riječi mladog Nijemca Johannesa Rügera, koji polako postaje pravi Beograđanin. Za samo dvije godine naučio je tečno govoriti srpski jezik. "Kada putujem u Prištinu, mnogi mladi Srbi koji su tijekom ratova devedesetih još bili u vrtiću, pitaju me kako se ne bojim ići na Kosovo. Ja ih pitam jesu li nekada bili tamo, a oni kažu: nikad, ne mogu ni zamisliti da odem na Kosovo", priča ovaj aktivist njemačkog "Foruma civilne mirovne službe".

Upravo je to današnja nevolja Srbije, kaže Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam. "Stvari su se mijenjale u mainstream politici, ali nisu dubinski. I dalje imamo veliki broj mladih koji su zadojeni nacionalizmom i netrpeljivošću. To je teško iskorjeniti", kaže Popov. "Evo, samo ako bi ovi preobučeni Europljani ponovo postavljali ploče ‘Bulevar Ratka Mladića' ili nosili takve natpise u skupštini, situacija bi postala ista kao prije nego što su postali Europljani."

Često se u pričama o pomirenju u regiji čuje da je od ratova prošlo "već" 18 godina. Naši sugovornici bi prije rekli da je prošlo "tek" 18 godina. "Stanje u društvu ne može se promijeniti preko noći, to je pokazao primjer Njemačke. Tamo je recimo sada kažnjivo negiranje holokausta, a mi smo daleko od toga. Ozdravljenje traje", kaže Popov. Sonja Licht smatra da nacionalne struje ostaju problem cijele Europe – navodi primjere iz Mađarske, Grčke ili Finske gdje je radikalna desnica ušla u parlament. "Znamo koliko je dugo trajala denacifikacija u Njemačkoj, a Francuska se nije još suočila s odgovornošću Francuza za deportacije židova."

"Strani plaćenici"

Ipak, nešto se dešava, pišu se knjige, mladi ljudi otvoreno raspravljaju, situacija se polako mijenja. No sve ukazuje da je civilno društvo i dalje neophodno i na ovom polju. Pri tome, aktivisti ni danas nemaju potrebnu podršku i često se s podsmjehom nazivaju stranim agentima. "Nevladine organizacije nisu nikada bile miljenici režima, posebno u vrijeme Slobodana Miloševića, ali ni u vrijeme DOS-a i njegovih nasljednika, iako smo pomogli da se dogodi Peti oktobar", priča Popov. "Svi su doživljavali civilno društvo kao nepoželjnog svjedoka koji ih podsjeća na obećanja, kao kamenčić u cipeli koji ih žulja."

Taj "kamenčić u cipeli" zato je i dalje okrenut zapadnim izvorima financiranja. Za razliku od raznih crkvenih i "patriotskih" organizacija, demokratski orijentiran nevladin sektor transparentno navodi svoje izvore financiranja. Tako Sonja Licht kaže da je najveći donator njezine organizacije Europska komisija, dok Centar za regionalizam novac dobiva i od zaklada Rockefeller, Friedrich Ebert i Konrad Adenauer. "Kao prvo, lokalni izvori financija su vrlo tanki. Drugo, diverzificirana donatorska baza jamči neovisni položaj", kaže Sonja Licht.

Osim mogućnosti da prežive, strani novac je nevladinim organizacijama često donosio epitet izdajnika i zapadnih plaćenika. Danas takve optužbe djeluju smiješno i više ih nema u vodećim medijima, kaže Sonja Licht. Nju su nedavno u Pečatu ponovo nazivali lobisticom NATO-a, ali to ju ne brine: "Na neki način sam i ponosna što sam im meta." Popov kaže da strani novac nije tabu jer ni Zapad više nije sporan. "Ako današnji Europljani na vlasti traže sredstva sa zapada za državne poslove, onda je priča da su nevladine organizacije plaćeničke potpuno deplasirana."