Novinarstvo je i u Albaniji za mnoge zanimanje snova. Ali, za to se plaća visoka cijena: „Svake godine oko 90 posto novinara u Albaniji dobiva plaću sa zakašnjenjem", žali se predsjednik Albanskog društva novinara Aleksander Çipa, u razgovoru za DW. Kaže da plaća često kasni po tri mjeseca. I da je to tako u 75 posto medijskih kuća u Albaniji. „Vlasnici privatnih postaja često ni ne objašnjavaju zašto je to tako", kaže Çipa.

Mnogi albanski novinari trpe tu situaciju – iz straha da će izgubiti posao. Prosvjedi su izuzetak. Do njih je došlo prije nekoliko tjedana, kada su novinari, kamermani i tehničari privatne televizijske postaje A1 obustavili rad da bi izvršili pritisak na vlasnika; albanske vlasti su u međuvremenu zatvorile tu postaju, a o tužbama novinara bi trebao odlučivati sud.

Alida Tota, bivša glavna urednica vijesti na A1, još uvijek čeka na novac koji joj pripada. Ona praksu otezanja s isplatama plaća smatra nekom vrstom „ropstva" u albanskim medijskim kućama: „Preživljavamo zahvaljujući svojim obiteljima. Plaća je sredstvo pritiska. Samo dvije do tri medijske grupacije plaćaju redovito, onako kako to i stoji u radnom ugovoru. Drugi se ne pridržavaju nikakvog ugovora."

Onaj tko se pobuni biva otpušten

U Albaniji vlasnici medijskih kuća mogu praviti pritisak na zaposlene, a da pri tome ne moraju strahovati od posljedica, kaže Alida Tota: „Na kraju svakog mjeseca pritisak počinje ispočetka. Hoćemo li dobiti novac ili nećemo? Šef je rekao da nema novca, a da će svatko tko bude inzistirao na isplati plaće – biti otpušten." U intervjuu za DW šef o kojem je riječ nije odgovorio na pitanje o plaći novinara, već je prekinuo razgovor. Obrazloženje: hitni privatni problemi.

Albanski novinari su izloženi samovolji vlasnika medija, kaže šef Odjela za novinarstvo na Sveučilištu u Tirani, profesor Mark Marku. Dodaje da albanski zakonik detaljno regulira radni odnos između poslodavca i zaposlenog, doduše, samo – teoretski. U praksi je u pitanju tigar od papira, kaže Marku: „Vlasnik medija može otpustiti novinara za samo nekoliko dana – i ništa se neće dogoditi. Sami novinari ne inzistiraju na svojim pravima, jer se često nalaze u nekom poluformalnom ili samo neformalnom radnom odnosu."

Novinari kao taoci

U Albaniji nema kolektivnih ugovora o plaćama kojih se medijske kuće moraju pridržavati, a svaki ugovor se sklapa pojedinačno. Aleksander Çipa kaže da su to jednostrani ugovori u kojima se uvjeti praktično nameću kandidatima: „Ugovori su često tako formulirani da nemaju pravnu vrijednost. U mnogim slučajevima vlasnici medija čak ne daju zaposlenima ni kopiju ugovora", tako da je „novinarstvo u ulozi taoca". Çipa dodaje da je novinarima zato još teže izvještavati neovisno.

Neka albanska udruženja novinara – koja, doduše, ne treba izjednačiti s tradicionalnim sindikatima prema europskom uzoru – bore se protiv „neformalnog zapošljavanja". Dosad – bez uspjeha, „jer njihov protivnik je savez vlasnika medija i političara", kaže Alida Tota.

Nema solidarnosti među novinarima

Politika se ne izjašnjava o toj situaciji, što je, kako kaže Çipa, posljedica „lošeg flerta političke klase s vlasnicima medija". Prema Çipinim riječima, zakoni su tu i treba ih samo dosljedno primjenjivati, a određene nade se polažu i u parlamentarnu komisiju za medije, koja je nedavno bar registrirala brige koje muče Albansko društvo novinara.

Mnogi novinari u Albaniji se žale da su vlasnici medija i političari dobro umreženi. Poznati albanski publicist Fatos Lubonja govori o „Putinizaciji albanskih medija". Kaže da će preživjeti samo one medijske kuće „koje imaju veze s vlašću - drugi su bankrotirali. A novinari ne dižu glas, jer moraju strahovati da će ostati bez kruha svagdanjeg".

Izgleda da su novinari u Albaniji vrlo usamljeni. A tako će biti još dugo ako ne postanu međusobno solidarni, kaže novinar Zamir Alushi: „Nema ni jednog jedinog novinarskog štrajka. S obzirom da su vlasnici medija produžena ruka politike, moramo se sami boriti za svoja prava i povećati pritisak na njih."