Donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te provedbom izbora za regionalnu i lokalnu samoupravu, kojima se uspostavlja razmjerna zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima i izvršnim organima samoupravne vlasti, kompletiran je sustav formalne zaštite manjinskih prava u Hrvatskoj. Vladajuća administracija prihvatila je sugestije međunarodnih institucija, napose OESS-a i Europske komisije, da se više poradi na pozitivnoj diskriminaciji pripadnika nacionalnih manjina pri zapošljavanju u tijelima državne uprave, administraciji lokalne samouprave, u javnim službama i sudbenoj vlasti. Zanimljivo je da se u analizi otvorenosti hrvatskog društva, što ga je nekoliko godina provodio Šorošev institut u Hrvatskoj, navodi kako ni nevladine udruge, koje zastupaju prava nacionalnih manjina, ni politički predstavnici manjina u Saboru nisu dovoljno angažirani u ostvarenju tih prava kroz zakonske i pod-zakonske akte.

Možda je njihova pasivnost utjecala na iznimno slab odaziv pripadnika nacionalnih manjina na netom završenim izborima za predstavnike u lokalnim tijelima vlasti. Od gotovo 393 tisuće pripadnika manjina s biračkim pravom tek njih oko 8 posto odlučilo ga je i konzumirati. To je osjetno manje nego na lokalnim izborima prije četiri godine. Saborski zastupnik njemačke i još 12 nacionalnih manjina Nikola Mak jedini je mogao biti zadovoljan odzivom na birališta: «Ja znam da je njemačka manjina u Osječko-baranjskoj županiji i gradu Osijeku na 35 posto, što je jako veliki postotak. Znam da je veliki odaziv kod Roma.»

Predstavnici romske zajednice u Hrvatskoj, međutim, zamjeraju Maku nedovoljni angažman oko rješavanja problema s njihovim popisom birača. Jer, kako ističu, mnogi se Romi vode kao Hrvati ili Bošnjaci pa im je bilo onemogućeno sudjelovanje na izborima. Saborski zastupnik SDSS Vojislav Stanimirović slab odziv Srba na izbore tumači njihovom skepsom prema mogućnosti da im takva tijela vlasti pomognu u poboljšanju kvalitete svakodnevnog života: «Ljudi znaju da postoje neka manjinska vijeća, ali nemaju nekakve osjećaje da ta manjinska vijeća njima mogu nešto pružiti. Tako da imamo jednu zakonsku odredbu o potrebi ovih izbora, o potrebi manjinskih vijeća, a s druge strane u praksi ona nemaju svoj adekvatan značaj.»

Slaba participacija u izborima za lokalnu upravu i samoupravu upućuje i na nedovoljnu informiranost nacionalnih manjina o pravima i mogućnostima što ju ona nosi, ali i na njihovu okrenutost nastojanjima da se manje politizira njihova pozicija a više učini na rješavanju egzistencijalnih pitanja, napose zapošljavanju. A bez toga i sva formalno-pravna zaštita kao i veća korektnost medija prema nacionalnim manjinama neće dovesti do onoga što je cilj svakog demokratskog društva, kakvim želi biti i hrvatsko, a to je da sustav vladavine većine istodobno osigurava i zaštitu manjine.