Vukovaraca u Zagrebu ima danas, po općeprihvaćenoj slobodnoj procjeni, na tisuće. Točnije, još od 18. studenoga 1991. godine, kad su se zadnji preživjeli i slobodni branitelji grada izvukli prema Nuštru. Obljetnica toga finalnog stradanja prilika je ponajprije da se ustanovi zašto se toliki ljudi još nisu vratili u svoj grad – četvrt stoljeća nakon njegova pada i preko dva desetljeća nakon završetka rata.

Upravo s tom namjerom susreli smo se u jednom zagrebačkom kafiću s trojicom vukovarskih stradalnika. U punom značenju te riječi: njih trojica branitelja došli su u Zagreb tek nakon boravka u zarobljeničkim logorima u Srbiji. Rane koje su im tamo nanesene ipak su zacijelile, ali danas naše sugovornike – Miroslava Josića, Stipu Majića i Antonija Matića – više muči bol novijeg datuma. Nismo se pritom posebno pripremali za ovaj razgovor, bilo je dovoljno pokazati volju da se čuje i razumije, te uključiti diktafon, uz tek poneko potpitanje.

Drukčiji mentalitet

„Vremenom smo se raštrkali uslijed životnih obaveza, Zagreb je veliki grad, ali još se nastojimo sastajati, družiti se... Ipak mi imamo drukčiji mentalitet od ovdašnjih ljudi, opušteniji, sličniji Bosancima, Hercegovcima, Dalmatincima“, objašnjava Matić, srednjoškolski profesor politehnike. „Ali, zapravo nikad nisam radio u struci, iako sam diplomirao u Osijeku nakon logora. Sad sam u invalidskoj mirovini."

Stipe Majić je poduzetnik, imao je svoj obrt i prije rata u Vukovaru. „Tad je bilo lako“, kaže, „bilo je blagostanje, a sad je borba. Inače, osnovali smo ovdje i svoju Udrugu hrvatskih branitelja Trpinjske ceste, osnovali malonogometni turnir 'Marko Babić', po zamjeniku legendarnog Blage Zadre. I snimili smo serijal 'Bitka za Vukovar', dok sad već imamo scenarij za dokumentarac o Zadri.“

Josić se prisjeća dolaska u Zagreb: „Nitko nije mislio da tu ostajemo zauvijek, samo smo čekali po tim izbjegličkim hotelima i maštali o povratku. Ali nema više ničeg u Vukovaru, možeš samo u starosti biti tamo. Ja sam isto u mirovini, plus malo nekog privatnog posla... Iako, rijetko je tko od nas rado otišao u mirovinu. Ja sam dvaput odbio liječničko mišljenje, treći put nisam imao pravo. Uvijek je bolje kad nešto radiš.“

Što je otišlo ukrivo?

„Radio sam u vojsci nakon rata. Ali", nastavlja on, „državi je to valjda bio najlakši način da nas se riješi... Koliko god bedasto bilo. Da nas šutnu u zapećak. I onda se priča da smo svi mi paraziti. Država nam je takva, ne vodi računa. Evo, recimo, tako i s optužnicama za ratne zločine. Zašto se barem nisu pobrinuli da se zna tko ima razloga strahovati, a tko ne? Tako bi bilo bolje, ovako su svi opterećeni.“

Priča zatim skreće prema Vukovaru iz njihovih ljepših sjećanja, onom predratnom. Osjeća se ponos dok nabrajaju nadaleko čuvene privredne subjekte: Borovo, Vupik, Vuteks, Luka... Svi znaju i ponavljaju da je tada grad imao više radnih mjesta nego što danas ima stanovnika. Smatraju da je Vukovar bio jedna od najboljih sredina u čitavoj SFRJ, a i neke statistike im govore u prilog, npr. treći BDP u državi. Što je otišlo ukrivo nakon rata, što bi trebalo poduzeti?

„Kao što je rekao i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, trebalo bi nekako ujediniti svu energiju iz Hrvatske da se pokrene ekonomski razvoj tog grada“, napominje Majić. „Zašto nije realiziran onaj stari projekt gdje bi svaka županija otvorila neki kapitalni objekt u Vukovaru? Da se pokrene proizvodnja, da se otvaraju radna mjesta, a ne samo uvoz." Dok pričamo, pridružuje nam se i mladi Juro Tolić, sin njihova prijatelja i suborca, druga generacija Vukovaraca u Zagrebu.

Spašavaj se tko može

Perspektiva za mlade je posebno loša, slažu se, ali to je slučaj u čitavoj Slavoniji. „No ima dodatnih specifičnosti u Vukovaru“, dodaje Antonio Matić, „recimo, puno ljudi sa strane se zapošljava u tamošnjim poduzećima u vlasništvu države. Ljudi koji uopće ne žive u Vukovaru, nego u npr. Osijeku ili Vinkovcima, ili u Srbiji, Vojvodini, u Bačkoj Palanki ili čak Novom Sadu. Nakon radnog vremena odu iz Vukovara pa se ni te njihove plaće ne potroše u vukovarskim radnjama i kafićima. Takav je javni natječaj."

Saznajemo nadalje kako je sva pomoć Vukovaru završila s prvom etapom – obnovom kuća. Druga i treća su bile predviđene, ali nisu pokrenute. „A ne može se živjeti samo od kuće“, napominje Josić. „Zadnji koji ode ugasit će svjetlo." Podsjećaju da se nakon Drugog svjetskog rata hrlilo u Slavoniju iz Hercegovine i Dalmacije, a danas Slavonci moraju tražiti sezonski rad u Dalmaciji. „Spašavaj se tko može“, domeće Matić, „pa se onaj poznati doseljenički 'vlak bez voznog reda', izgleda, okrenuo na stanici u Vinkovcima... Sad odvozi ljude iz Slavonije."

Odjednom govore uglas: „Sve što je imalo profitabilno, u vlasništvu je države, a gradu pripada ono što ne donosi ništa. Vukovarsko-srijemska županija je jedina koja se zove po jednom gradu, a sjedište joj je u drugom, u Vinkovcima. Tako je moralo biti za vrijeme rata, ali zašto se sad ne zove Vinkovačka? Od grada nam je ostao samo simbol! Vukovar ima najskuplju pijacu u Hrvatskoj. Umjesto da snabdijevamo turizam na Jadranu. I eto nas opet na politici, nema od nje bijega..."

Okupljanje pametnjakovića

Dolazimo i do teme obilježavanja godišnjice pada Vukovara. „Sad će se pametnjakovići okupiti", kažu, „svaki ima nešto da zaključi, jedan dan godišnje, ili tih nekoliko dana, svejedno, i to je to. Znamo mi da glavni moraju doći, i da nisu svi isti ljudi, ali zbog ukupnog odnosa sve više nas misli da je veća tragedija nastupila nakon reintegracije, nego što je bila ona ratna. Bilo bi korektnije da kažu, eto, došli smo jer tako treba, a ustvari nas nije briga za Vukovar ostalih 364 dana!"

Miroslav Josić priznaje kako mu „ne ide u glavu" da se u 20 godina nije moglo pokrenuti proizvodnju, da se opet radi. Ljudi su bili stručni, po njegovu mišljenju, ali nekome nije odgovaralo da se sve to obnovi. „Čak i hranu uvozimo, a nekvalitetnu. Odem na selo tamo otkud su mi roditelji, pitam tetku da kupim domaćih jaja, ali nema više nijedne kuće u selu da ima za prodati. Prije je svaka imala. Pa neće valjda Kina sad proizvoditi za cijeli svijet. To je nemoguće, ekonomski."

Puknut će i ovo

„Ma, ne otvaraju proizvodnju“, ubacuje se Matić, „ jer je ovo čvaknuo ovaj, ono onaj... Puko' je i socijalizam koji je proizvodio, jer je imao mane. Ne znam kako onda misle da ovo neće puknut. A prije govorili za našu zemlju, najplodniju u Slavoniji: baciš dugme, izraste kaput. Ali ovi danas ne da nisu zakopali prvu lopatu za razvoj, nego nije ta lopata još ni kupljena. Zagreb će na kraju ostati najistočniji naš grad.“

Naši vukovarsko-zagrebački sugovornici rezoniraju da svaka pametnija država štiti neke svoje strateške grane, a Hrvatska stalno nekome podilazi. „Što se mene tiče, zato političari ne moraju više ni dolaziti na obljetnice u Vukovar. Mene zanima da mi dođu prijatelji, da se poklonimo žrtvama. A političari upale svijeću, čekaju ih ugrijani automobili i odoše, nijedan ne ostane niti u restoranu nekom vukovarskom na ručku, svi idu negdje dalje!“

Tako odlazi Vukovar

„Nitko od nas“, razmišlja Matić, „nije nakon rata sretniji nego što je bio prije. A takav grad! Svatko voli svoj grad, ali to je bio takav potencijal, takva perspektiva. Sve smo imali u Vukovaru. A nakon rata najskuplja pijaca, najskuplje grijanje, najskuplji otkup društvenih stanova u Hrvatskoj. Cijela zemlja plaćala 100 maraka za kvadrat, Vukovarci 175 – eura."

I onda, za kraj, pravi krešendo iz usta Miroslava Josića: „Znamo mi da ne može biti Vukovar ispred Zagreba, ali ovo je besmisleno. Zašto smo se uopće borili? Ne kažem da nisam znao tada, ali sad se pitam. Znači li to da smo ga trebali pustiti i otići? Barem ne bi toliki od nas bili psihički uništeni. Mislim si onda: ako bude jednom opet rata – ne daj Bože – tko će braniti ovakvu državu i zašto? Za 10 ili 15 godina svi će starci izumrijeti, a tamo ne dolazi nijedna mlada obitelj. Eto, tako odlazi Vukovar, a i ne samo Vukovar..."