Laura Hortsmann je zapravo novinarka. Ali, za ljubav svom suprugu, koji je ovdje u diplomatskoj misiji, trenutačno se ne bavi svojom poslom. Njih dvoje su se prije godinu i pol doselili u Teheran. Laura Hortsmann morala se suočiti s velikim promjenama. Nije znala ni riječ jezika farsi, a bila je i trudna.

„Za ljude u Njemačkoj, normalno je da idu kamo žele i to najjednostavnijim putem od A do B. Ovdje je put često kompliciran, promet je nevjerojatno gust, to ne možete ni zamisliti. Neki put vam je za put dugačak dva kilometra potrebno 40 minuta. Znači, morate govoriti ovdašnji jezik i poznavati ovdašnji javni promet. Morate naučiti i kako se odnositi prema ljudima.“

Laura Horstmann je zajedno s još 30 žena svoja iskustva iz Irana opisala u knjizi pod naslovom „Karta za Teheran u jednom smjeru“. To su ili iskustva žena koje su sa svojim njemačkim muževima živjele jedno vrijeme u Iranu, ili su se udale za Irance. U ove druge ubraja se Izolde Sami. Ona u Iranu živi od 1972., i još se dobro sjeća iransko-iračkog rata. Nekada joj je bilo teško, danas među Irancima ima mnoštvo prijatelja.

Život sa ženama

Mnogo prijateljica ima i Helena von Schell, koja priznaje da je strogo odvajanje pripadnika različitih spolova u javnom životu ponekad pretjerano. Na javnim mjestima, ili mjestima za provod poput bazena, muškarci i žene strogo su odvojeni. Ova umjetnica je, međutim, naučila uživati i u isključivo ženskom društvu. Kaže da su razgovori tada često povjerljiviji nego u nazočnosti muškaraca. Helena von Schell je udata za Iranca i u Iranu živi 38 godina: „Ja volim ovaj život sa ženama, jer je to jedna drugačija vrsta zajedničkog života, i mislim da sam naučila cijeniti njegove prednosti. To što ne mogu otići kod nekog muškarca na kavu ne doživljavam kao ograničenje.“

Sve autorice knjige „Karta u jednom pravcu za Teheran“ dobrovoljno su otišle u Iran i vole život u toj zemlji. Razlog za to je jednostavan, kaže Anette Bernbeck, čiji je suprug direktor Njemačko-iranske industrijske i trgovinske komore: „Upravo oni koji dolaze iz Njemačke gotovo ne mogu a da ne osjete sram kad vide kako su ovdje ljudi neograničeno ljubazni i prema onima koje ne poznaju i koje nikada nisu vidjeli. Ja sam nekakva strankinja i oni ne znaju otkud dolazim. A i ne zanima ih. Ali ovdje sam dobrodošla i njih strašno veseli ako nekako mogu pomoći. To me je iznenadilo, i još uvijek me iznenađuje, iako sam ovdje više od godinu dana.“

Autori: Katrin Erdman / Saša Bojić

Odg. ur.: S. Kobešćak