"Potrebna nam je reforma stoljeća, možda čak i revolucija", rekao je nedavno Ralph Brinkhaus, šef Kluba zastupnika CDU/CSU u Bundestagu. Brinkhaus je rekao da "zemlja nije pripremljena reagirati na krize brzo, fleksibilno i jedinstveno". Zvuči kao parola pred izbore: upečatljiva i lako se pamti. Uostalom i jest izborna godina.

Možda bi sve moglo i ostati samo na ovoj izjavi da ovo nije tek jedna od kritika koje stižu na račun kriznog menadžmenta u Njemačkoj kada je u pitanju pandemija koronavirusa. No aktualna rasprava se nije ograničila "samo" na borbu protiv pandemije, nego je otvoreno znatno dublje i složenije pitanje funkcioniranja zemlje u generalnom smislu, odnosno pitanje imidža Njemačke kao savršeno organizirane zemlje. Imidža koji uživa kod kuće i u svijetu. Drugim riječima predrasude da ovdje baš sve savršeno funkcionira.

A predrasude se, znanost je to davno dokazala, vrlo teško mijenjaju. Ponekad uopće ne.

Rušenje predrasuda

Moje su se pozitivne predrasude o Njemačkoj pak rušile kao domino kocke. Jedna za drugom.

Na samom početku mog života u Njemačkoj pala je jedna naizgled banalna, kada sam shvatila da nije pitanje da li će neko sredstvo javnog prijevoza zakasniti, već često koliko će zakasniti.

A onda su se nizale: Kada sam, kao netko tko je stigao iz zemlje koja je redovno vrlo loše rangirana u svijetu kada je riječ o korupciji, spoznala da i u ovoj zemlji korupcija nije strana ni u najvećim koncernima. Bilo je to onda kada je otkriveno da je čitav niz menadžera u koncernu, kojim se Njemačka rado ponosila, poslove osiguravao plaćanjem mita, odnosno imao čitav sustav "crnih blagajni".

Ili kada sam, kao netko tko dolazi iz zemlje u kojoj je zaštita okoliša najčešće apstraktna imenica, spoznala da je upravo u ovoj zemlji u kojoj su Zeleni od pokreta postali respektabilna stranka, moguće da jedan od najvećih koncerna završi na sudu zbog manipulacije ispušnim plinovima.

Ili kada sam spoznala da su i u ovoj zemlji ne samo politički pop star, već čitav niz političara sve do savezne ministrice obrazovanja (!) plagirali doktorat.

Ili kada sama s nestrpljenjem iščekivala otvaranje nadaleko razvikane filharmonije u Hamburgu za čiji završetak je vremenski rok probijen nekoliko godina, a financijski predračun na kraju probijen za nekoliko stotina milijuna eura (!), a o gradnji, tek prošle godine završene, zračne luke u Berlinu da i ne govorimo.

Njemačka je postala bliža Balkanu, nego što je Balkan ikada postao njoj

Primjera je mnogo. Ne čudi stoga što mi se, u povodu prošlogodišnjeg obilježavanja 30 godina od ponovnog ujedinjenja zemlje, nametala samo jedna misao: Njemačka je tijekom posljednjih godina postala bliža Balkanu, nego što je Balkan ikada postao Njemačkoj. Naravno, u negativnom smislu. A cilj i želje su bili obrnuti. Da ne bude zabune, ne mislim pri tome da se to odnosi samo na Njemačku, nego i na ostatak Europe.

Bilo je dakle proteklih godina dovoljno razloga za preispitivanje stanja u zemlji, odnosno pitanja da li realnost zaista odgovara široko rasprostanjem imidžu Njemačke kao neprikosnovene zemlje u kojoj sve savršeno funkcionira. Sve te šanse su propuštene.

A onda je došao virus koji je preuzeo kontrolu i Nijemci su počeli pozivati na revoluciju, na reformu sistema, na preispitivanje vlastitog imidža,...

Pogrešan trenutak za raspravu

Upravo je pandemija međutim ukazala na problem koji bi se pojednostavljeno mogao opisati ovako: ako zaista nismo ili pak ne uživamo imidž da smo najbolji, onda smo najgori.

Naime na početku pandemije, kada je Njemačka držala širenje virusa relativno pod kontrolom, u zaglušujućoj buci (samo)hvale rijetko je tko postavio pitanje: što su razlozi za to i je li Njemačka baš toliko uspješna u borbi protiv pandemije ili postoje li neki drugi razlozi zbog kojih se u tom trenutku s pandemijom nosila bolje od primjerice Italije ili Španjolske?

"U trenutku kada se pandemija punom snagom obrušila na sjevernu Italiju, Njemačka još nije bila uvela ograničenja u javnom životu, za razliku od zemalja poput Austrije i Španjolske. U tom je trenutku Njemačka imala samo mali broj slučajeva u odnosu na Italiju. To je Berlinu dalo prednost od najmanje dvije sedmice da se pripremi (i spriječi) najgore. I upravo je to učinio", primijetio je tada novinar Politica. Bio je to jedan od rijetkih pokušaja pojašnjenja toga šta stoji iza njemačkog uspjeha.

Dakle kao što ni tada nije bilo toliko razloga za toliku količinu zaglušujuće (samo)hvale, tako ni sada nema toliko razloga za toliku količinu zaglušujuće (samo)kritike.

Uostalom sjajno je to nedavno primijetio francuski Le Monde: "Za imenovanje pobjednika i gubitnika još je prerano. Godinu dana nakon početka pandemije smo naučili da, pobjednici od jučer sutra mogu biti gubitnici - i obrnuto."

Međutim voditi debatu o eventualnim temeljnim problemima, legitminim potrebama za poboljšanjem efikasnosti bilo kojeg sistema, pa i njemačkog, ili još gore o vlastitom imidžu, u trenutku pandemije, s kakvom se svijet nije suočio u ovom stoljeću, znači odabrati najgori mogući trenutak za njeno pokretanje.

Sada je naime riječ o spašavanju života, a ne vlastitog imidža. Jer: ni jednog Nijemca, priključenog u ovom trenutku na respiratore, ne zanima šta o njegovoj zemlji misle u Washingtonu, Londonu ili Moskvi. Ili tko o Njemačkoj ima kakve predrasude.