Put do Tima Bartholla me vodi pored jedne crkve, vrtića i mladih koji na nogama imaju japanke, a u rukama kalašnjikove. Nalazim se u faveli Morro do Timbau, dijelu kompleksa Maré. On se sastoji od 15 favela u kojima živi ukupno 130.000 ljudi što Maré čini najvećom siromašnom četvrti Rio de Janeira.

Na glasu je i kao jedna od najopasnijih. Dvije narkomafijaške bande koje se bore za primat, jedna paravojna milicija i službena policija vode brutalne okršaje. Za mnoge Brazilce je zato Maré postao sinonim za narkomafiju, bijedu i kriminal. Ne trebam dugo tražiti dokaze za to: prolazim pored četiri "prodajna mjesta" za dilanje droge s plastičnim stolovima na kojima su posložene vrećice s marihuanom, kokainom i sintetičkim drogama. Oko njih stoje mladi muškarci s woki-tokijima i oružjem različitih marki. Jedan gleda kroz ogromni ciljnik na svojoj poluautomatskoj pušci američke proizvodnje. To, naravno, na mene ostavlja dojam.

Vlasnik trgovine i mali pivar

A za Tima Bartholla, rođenog u sjevernoj njemačkog pokrajini Schleswig-Holsteinu, to je svakodnevica. On već deset godina živi u Morro do Timbauu. Tamo je kupio jedan mali stan, s jednom zadrugom vodi trgovinu prehrambenih artikala "Roça" i pravi izvrsno pivo. Ovaj 40-godišnjak pored toga organizira nastupe karnevalske trupe "Se benze que dá" i kino-projekcije za djecu. "Ja ovdje imam prijatelje stare između osam i 80 godina", kaže Bartholl koji je u Riju završio doktorski studij zemljopisa. On je ovdje tako dobro integriran da su mu iz šale izdali povelju: "Građanin Maréa".

Ali zašto bi se jedan stranac dobrovoljno odlučio živjeti u jednog ovako siromašnoj i problematičnoj četvrt? Ima puno Brazilaca koji nisu nikada nogom kročili u neku favelu. Mnogi to ne bi učinili ni za novac. Viši sloj bijelih Brazilaca koji profitira od jeftine radne snage gleda na favele s mješavinom prezira, ignorancije i straha. Oni njeguju feudalan odnos prema većinski tamnoputom stanovništvu. Šokirani su narkomafijom, ali nikada siromaštvom. A kada dođe do neke pucnjave u favelama, po online-forumima pišu: "Jedino je rješenje: sve ih izbrisati s lica zemlje."

Timo Bartholl je 2008. doselio u Maré. To je bila godina u kojoj se činilo da bi se nešto u Riju moglo promijeniti. Vlada je počela u nekim centralno pozicioniranim favelama stacionirati jedinice savezne policije, UPP. Nakon desetljeća ignoriranja, država je odlučila odjednom odaslati signal, i to zato što su oči cijeloga svijeta zbog predstojećeg Svjetskog prvenstva u nogometu i Olimpijade bile uprte u Rio. U favelama u kojima je nešto poduzeto se situacija doista bila nešto smirila: oružje je nestalo s ulica, manje se pucalo - ali zato se u predgrađima još više pucalo.

Kako su favele došle u modu

Privučeni niskim stanarima, u te mirnije favele su se počeli doseljavati prvi stranci. Počelo je biti moderno živjeti tamo. Otvarali su se kafići koji su bili po ukusu nove klijentele i koji su preporučivani u vodičima. Favela Vidigal na jugu Rija je postala sinonim za ovaj fenomen: mladi iz bogatih zemalja su se doseljavali u siromašne četvrti. To je nailazilo i na kritiku. Prigovaralo se da zbog "gringa" rastu stanarine i da se "lokalci" protjeruju. Ta kritika je zamrla sama od sebe - ova moda je prošla. Policija je povukla svoje jedinice i digla ruke od favela. Brutalno nasilje i kriminal koji su ponovno zavladali njima vratili su Rio 15 godina unatrag.

Ja osobno nikada nisam razmišljao o tome da se nastanim u nekoj faveli, iako sam ih često posjećivao. Imao sam tamo prijatelje, išao na partije, ali nisam mogao razumjeti uzbuđenje koje je u strancima budila blizina siromaštva i opasnosti. Meni su uvijek smetala brda smeća, otvorene kanalizacijske šahte, ulice puno pasjeg izmeta, vrućina, prašina, beton. Sviđali su mi se gostoprimstvo, muzikalnost, talent za improvizaciju i spontanost mnogih stanovnika favela. Ali nikad nisam razumio zašto bi se netko bez potrebe izlagao takvim teškim životnim uvjetima.

Stan s rupama od metaka

Timo Bartholl to vidi drugačije. On je Maré upoznao preko kolega na fakultetu koji su se tamo bavili socijalnim radom jer su svoje znanje htjeli prenijeti onima manje privilegiranima. Bartholl im se pridružio i držao je besplatnu nastavu engleskog. On svoju odluku da dođe živjeti u Maré nije donio iz mode, jer Maré nikada nije bio "in" već uvjerenje da se nepravda u društvu može ispraviti samo radom na terenu. U Maréu nije nikada bilo popularnih kafića kao u Vidigalu, a i plaža je daleko. Zato sam bio zaprepašten i fasciniran Barthollovom pričom. On je meni, pak, rekao da se više ne može zamisliti u nekoj od građanskih četvrti Rija poput Copacabane ili Sante Terese.

Hodamo kroz Moor do Timbau i dolazimo do Barthollovog stana. On se nalazi na jednoj od najviših točaka favele. S kuhinjskog prozora se vidi susjedna favela Nova Holanda. Ona je u rukama jedne konkurentske narkomafijaške bande pa često dolazi do pucnjave. Barthollov stan je već pogodilo desetak metaka. Na jednom prozoru je rupa u staklu, vidi se da su zidovi na više mjesta popravljani. To bi za mnoge bio dovoljan razlog da odsele. Ali Timo Bartholl to podnosi. Kao i deseci tisuća drugih stanovnika favele. On cijeni solidarnost i spremnost za pomoć koje vladaju ovdje. Što se ljudi poznaju i komuniciraju međusobno, kao u nekom selu.

Zato mu smeta što se mediji fokusiraju samo na nasilje i drogu. "Ja sam protiv onoga što bande rade, ali je li u redu da vojna policija puca iz helikoptera po nama?", kaže. Ja ga shvaćam. Država gleda na favele kao na sigurnosni problem, iako je problem sociološki i proizlazi iz duboke podjele društva.

Ključno pitanje, zaključuje Bartholl, nije zašto on kao Nijemac živi u faveli nego zašto mjesta kao što su favela uopće postoje dok pored njih žive bogataši u svojim četvrtima.