"Ja sam zabrinut, ali ne bih to nazvao strahom", kaže 68-godišnji Joachim Reinhard iz Bonna i dodaje: "Ako se nešto dogodi, ionako ne mogu na to utjecati. Uskoro ću putovati u Pariz i tamo se voziti u podzemnoj željeznici." "Ako me pogodi, pogodi me. Onda sam imao peh." Njegova supruga Hannelore potvrdno klima glavom: "Od luđaka nigdje nisi siguran. Ne bih provela odmor u kriznim državama poput Turske, ali u Francuskoj se ne bojim."

Nakon vala terorističkih napada u Francuskoj, proteklih tjedana na meti se našla i Njemačka. U napadima u Würzburgu i Ansbachu su ranjeni mnogi, ali na sreću nitko - osim počinitelja - nije izgubio život. U zemlji je porastao strah od terora. Prema ispitivanjima javnog mnijenja, u odnosu na prošlu godinu veći je broj onih koji računaju s mogućim novim napadima kao i onih koji posvećuju više pažnje sumnjivim osobama. U kolovozu ove godine više od 40 posto ispitanika je izjavilo da izbjegavaju velika okupljanja.

"Nesigurnost se povećala, ali ju pokušavam potisnuti", kaže Melanie Berger, 38-godišnja majka dvoje djece. "Za našu djecu će biti teže ići svijetom i osjećati se sigurnima."

Više napada u kratko vrijeme

Ožujak 2016.: u Bruxellesu su se tri atentatora digla u zrak. Poginulo je 35 ljudi, više od 300 ih je ranjeno. 14. srpnja: u Nici je jedan islamist ubio najmanje 85 osoba, više od 300 ih je ozlijeđeno. 18. 2016.: u Würzburgu je jedan mladić sjekirom napao putnike u vlaku. 24. srpnja: u Ansbachu je izvršen samoubilački napad. 26. srpnja: u Rouenu su dva islamista ubila jednog svećenika. A tu je i napad u Münchenu koji nije imao islamističku pozadinu, ali je šokirao građane. Vremenski razmak između napada je sve manji.

"Kada se dogodi napad poput onoga u Ansbachu ili Würzburgu, onda je strah prisutan. Ali zato ne ostajem kod kuće", ističe 55-godišnji Michael H. Kaže da u svakodnevnom životu ne misli na moguće terorističke napade i dodaje: "Čitao sam da je prije bilo više terorističkog nasilja i da se brojka stalno smanjuje. Uvijek će biti ludih ljudi. Od toga se ne možemo zaštititi."

Statistički gledano, Michael H. je u pravu. Opasnost od terorizma od 70-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća u Europi je bila znatno veća. Tada je svake godine bilježeno i po nekoliko stotina napada. Često je bilo i više od 150 mrtvih godišnje. Europske vlade dugo su se morale boriti protiv terorističkih organizacija poput nacionalističke IRA-e u Irskoj, baskijske ETA-e u Španjolskoj, komunističkih Crvenih brigada u Italiji ili ljevičarskog RAF-a u Njemačkoj. No za razliku od tog razdoblja, danas su ljudi puno bolje umreženi i informirani.

"Više policajaca nije rješenje"

"Dolazim iz Afganistana. Tamo ima puno terorističkih napada. Ja sam tamo doživio teror", priča jedan stariji gospodin. On izražava nadu da se stanje u Njemačkoj i Europi neće dodatno pogoršati. "Ponekad primjećujem da se već i ljude koji nose ruksak nekako drugačije gleda. To navodi na razmišljanje." I Birgit Sudermann iz Bornheima je to uočila: "Gradovi su puni ljudi. Ali zamjetljivo je da ljudi u velikom krugu zaobilaze strance i ljude koji drugačije izgledaju." Klaus Wegemann pak kaže da se više boji automobilske nesreće nego terorizma.

"Ne bojim se stalno napada u Njemačkoj, ali postao sam svjestan toga da se oni mogu u svako doba dogoditi", kaže jedan građanin Bonna koji želi ostati anoniman. "Razmišljam samo onda kada čitam ili čujem o napadima. Onda čovjeku postaje jasno da se oni mogu dogoditi i u Bonnu, Kölnu ili u bilo kojem drugom gradu", objašnjava. I ističe da nitko, pa ni politika, ne može zajamčiti apsolutnu zaštitu od napada. Ne pomažu ni pojačane mjere sigurnosti poput prisluškivanja telefonskih razgovora ili praćenja Interneta, ali ni povećani broj policajaca. Policija na ulicama ne može spriječiti teroristički napad, kaže ovaj anonimni građanin i zaključuje: "Ali smiruje ljude."