Kada su u travnju 1933. godine nacisti donijeli Zakon o ponovnom uvođenju statusa državnog službenika, u istom trenutku je i crkvenim knjigama porasla vrijednost i značaj. Naime, ovaj novi zakon zahtijevao je od svih službenika, liječnika, pravnika, pisaca i novinara dokaz o „pripadnosti arijevskoj rasi“. Budući da je to značilo da su pripadnici ovih zanimanja morali dokazati da su ne samo oni i njihovi roditelji, nego i bake i djedovi bili kršteni u nekoj kršćanskoj crkvi, ovaj dokaz mogli su dobiti samo od crkvenih službenika.

Crkva je jedva dočekala progone Židova

Kako kaže arhivar Hans Otte iz Hannovera koji je dugo vremena vršio istraživanja o tome do koje mjere su njemačke katoličke i evangeličke crkve pomagale nacistima u progonu Židova: „U početku su oni koji nisu pripadali arijevskoj rasi bili samo izloženi ograničenjima u izboru zanimanja, no od 1935. godine su stigmatizirani kao građani drugog reda. Od toga ih je mogao spasiti samo dokaz o kršćanskim precima, a to im je pak mogla izdati samo crkva“.

Naime, u Njemačkoj su matični uredi koji su vodili evidencije o datumu i mjestu rođenja, podacima roditelja, vjeroispovijesti kao i datumu krštenja, uvedeni tek 1874/75. godine. Prije toga su se ovi podaci pohranjivali u crkvama, odnosno, crkvenim knjigama.

Kako si u Njemačkoj sredinom 30-tih godina još nitko, pa tako ni crkveni arhivari kao ni svećenstvo nisu mogli ni zamisliti da bi nacistički antisemitizam jednoga dana mogao završiti holokaustom, crkve su takoreći od samog početka vrlo aktivno i ažurno sudjelovale prvo u ograničenjima života a kasnije i u progonima Židova. „Crkveni službenici su dapače vrlo spremno prihvatili ovu zadaću budući da su preko izdavanja tzv. „arijevskih knjižica“, ponovno dobili na značaju a time i na moći“, objašnjava povjesničar Manfred Gailus. Crkva, kako protestantska tako i katolička, zapravo od nacionalsocijalista nije mogla očekivati ništa posebno pozitivno. Stoga su očito, kako kaže Gailus: „...mislili budu li ovaj zadatak izvršili kako treba, da će za uzvrat dobiti neko priznanje, odnosno, da će im se popraviti položaj".

Ne postoje primjeri građanske hrabrosti

Posebno „radišni i ambiciozni“ su bili crkveni službenici u Mecklenburgu i Berlinu. Tamo su se čak, kako pokazuju istraživanja Manfreda Gailusa, arhivari potrudili izgraditi zasebni sustav, odnosno, „bazu podataka“ o Židovima koja se sastojala od nekoliko milijuna kartica. Na njima su stajali podaci o precima unazad, sve do 18. stoljeća, uključujući i vrlo precizne podatke s datumima kada je i tko sa židovske vjere prešao na kršćanstvo. Među njima se posebno isticao jedan teolog po imenu Karl Themel čije su kartice čak sadržavale i informacije o kršćanima čiji su preci nekoć davno bili Židovi.

Ono što je naročito šokantno je, kako kaže povjesničar Gailus, da tijekom istraživanja na ovu temu nije naišao na niti jedan jedini primjer da se neki svećenik u vrijeme tzv. Trećeg Reicha, pokušao oduprijeti ovoj praksi.

„Ne samo da sami od sebe nisu nikoga željeli zaštiti, već naprotiv, neki su kasnije priznali da niti na izričitu molbu nekog pripadnika židovske vjeroispovijesti nisu htijeli pomoći. Njihov stav je bio: ja sam crkveni službenik i kao takav mogu napisati samo ono što se već nalazi u crkvenim knjigama“, navodi ovaj povjesničar.

Nikome nisu „naškodili“

U Njemačkoj se od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do zadnjih godina o ovoj temi gotovo uopće nije govorilo. Naprotiv, kako potvrđuje arhivar Hans Otte, čak su i teolozi rasisti poput spomenutog Karla Themela iz Berlina ponovno nakon nekog vremena vraćeni u crkvenu službu pod ciničnom izlikom da "njihovo djelovanje crkvi nije ni na kakav način naškodilo“.

Autor: Michael Hollenbach / Željka Telišman

Odg.ured: Andrea Jung-Grimm