DW: Pretpostavljam da se tijekom svih ovih godina spominjalo mnogo različitih imena za Sjevernu Makedoniju. Možete li se prisjetiti najzanimljivijih koja su bila na stolu?

Matthew Nimetz: Svi su mislili da je to lako. Sjedneš i nađeš ime... Privremeni naziv Ujedinjenih naroda "Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija" - to nije bilo ime zemlje. To je bio privremeni naziv dok se čekalo ime. To je nešto kao kada bismo ja i moja supruga dobili dijete i još mu nismo dali ime, a u bolnici napišu "sin gospodina i gospođe Nimetz". To je samo privremena oznaka dok se čeka ime.

No, ako to dijete 20 godina hoda bez imena, ono će odrasti u prilično čudnim okolnostima. Vaša zemlja je tim nazivom bila zakočena, to je bila sramota za zemlju. Bilo je i pitanje legitimnosti, a za mene kao predstavnika Ujedinjenih naroda je bilo teško jer nisam uspijevao uvijek izgovoriti "Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija".

DW: Imajući u vidu bitno protivljenje sporazumu u obje zemlje, posebno u redovima oporbenih stranaka i nacionalista, jeste li sigurni da je spor završen?

 

Nitko ne može sa sigurnošću govoriti o budućnosti. Ja ne vjerujem da će se povijest zaustaviti. Stvari se nastavljaju. Svađe koje imaju duboke korijene mijenjaju svoju prirodu, ali ne nestaju. Jer,povijest ove regije, makedonske regije, ako pogledate na vrijeme Aleksandra Velikog, Rimskog carstva, Otomanskog carstva, Balkanskih ratova i onda sve što se dogodilo u Prvom i Drugom svjetskom ratu, u grčkom građanskom ratu i Titove težnje, te komunističko razdoblje do raspada Jugoslavije, dobit ćete dugu povijest u kojoj je ova regija bila centralna točka. I sada smo postigli i rezoluciju o imenu. Ali, u obje zemlje narod smatra da se dalo previše zbog toga što je postignut kompromis.

Ono što me pomalo razočarava, bez obzira na to što sam to u startu prepoznao, jest to što je riječ kompromis u SAD-u dobra riječ. Posvađamo se. Odemo u drugu sobu. Raspravimo o tome i izađemo s rješenjem. Postigli smo kompromis. I svi kažu to je odlično. Na Balkanu je, međutim, kompromis loša riječ. Nitko nije pobijedio. Ti si nešto dao, a nije trebalo dati ništa... Naša pozicija je bila odlična zbog toga što nismo ništa morali dati. Osjećam da će se, i pored toga što postoje protivljenja u obje zemlje, da će gledati unaprijed a ne unatrag; na to što imaju odnos sa svojim susjedom, koji će biti potvrđen međunarodnim sporazumom koji će prihvatiti svi na svijetu.

A tu je i toliko toga čime se treba baviti. Hoće li ponovo otvarati ova pitanja? U Sjevernoj Makedoniji su to procesi pristupanja EU-u i Nato-u, gospodarski razvoj, bolji odnosi sa susjedima, usklađivanje odnosa između etničkih Makedonaca i etničkih Albanaca... Postoji zaista mnogo toga što treba uraditi u budućnosti. I hoćete li se zaista sada vraćati i počinjati ponovo sporiti se a Grčkom oko imena?

S druge strane koliko Grčka ima toga s čime se treba suočiti? Smatram da su dobili dobro rješenje. Oni su, po mom mišljenju, dobili sve što su tražili svih ovih godina. Mislim da je ovo za Grčku čist uspjeh na mnogo dimenzija, ali ima u Grčkoj ljudi koji istinsku diplomatsku i stratešku pobjedu okreću u psihološki defetizam. Oni osjećaju kako su dali nešto, ali teško je pojmiti što su to dali.

Sudeći po grčkoj oporbi, kompromisi u nacionalnim pitanjima i pitanjima jezika su najveći problem. 

Da, ali ako pogledate oni nisu dali jezik. Jezik je jezik. I ja sam rekao ljudima da sporazum jasno kaže da je jezik makedonski jezik. Ako pogledate u Oksfordski rječnik pod Makedonija, pored drugih definicija se također navodi jezik koji se govori u ovoj regiji. Ako pogledate u američkom rječniku Merriam Webster, tu se govori o jeziku koji u Makedoniji govore slavenski narodi. To je sve ono što engleski jezik definira pod pojmom jezik. Stoga sam probao objasniti Grcima da oni tu nisu napravili nikakav ustupak. Jer, to je samo izvješće o tome što znači engleska riječ. Često pomislim kad bih bio stvarno pametan pisao bih sporazume na kineskom, jer kineski je službeni jezik Ujedinjenih naroda, tako da sporazume možete pisati na bilo kojem službenom jeziku UN-a. Da smo napisali sporazum na kineskom izbjegli bismo ovaj problem. Tako da nitko ni u Grčkoj ni u Sjevernoj Makedoniji ne bi razumio o čemu se radi. I ja to pokušavam objasniti mojim grčkim prijateljima: niste im to dali, to je samo način na koji se upotrebljava riječ u jeziku. Njihov jezik je makedonski što kada se prevede na engleski znači Macedonian. Nisam ja to uradio, niste ni vi to uradili, to je samo način na koji se razvija jezik. Ja razumijem Grke koji misle da su priznanjem nešto dali, ali s moje točke gledišta oni zaista nisu dali ništa.

Govorili ste o povijesti. Spomenuli ste povijest Balkana i spomenuli ste Tita i njegove težnje nakon Drugog svjetskog rata i grčkog građanskog rata. Smatrate li da je upravo građanski rat u Grčkoj bio pokretačka snaga ovog spora, a ne drevna ipovijest ili Aleksandar Veliki?

 

Mislim da je to jedan važan aspekt. I mislim da ljudi na Zapadu nisu razumjeli sve o poziciji Grčke s obzirom na to da je ovaj sjeverni deo Grčke postao dio te zemlje tek u novijoj povijesti. Mi u Americi uvijek mislimo o Grčkoj od trenutka kada je postala neovisna od Osmanlijskog carstva 1821, ali to je bio samo donji dio Grčke. Ovaj dio (sjeverni op. red.) priključen je Grčkoj 1912-1913. i naseljen je vrlo mješovitim stanovništvom. Mnogi od njih su Slaveni, ali ima i Turaka i Albanaca, Vlaha, Židova i naravno Grka. Tijekom građanskog rata mnogi od ovih naroda su bili na, kako mi to kažemo, komunističkoj strani, i mi u Americi na taj rat gledamo kao na rat između komunista i demokratskih snaga. Komunistička partija partizana, koja je išla napadala i povlačila se, bila je podržavana od strane Tita koji je u to vrijeme još uvijek bio blizak sa Sovjetima. Tako da u grčkom razmišljanju napadi sa sjevera nisu samo imaginarna stvar,nego realna prijetnja; a sada bi još i nova Republika Makedonija koristeći to ime mogla nastaviti s tim težnjama. I to je ono zbog čega su toliko osjetljivi kada je riječ o makedonskoj manjini na sjeveru Grčke. Jer, manjina na Balkanu uvijek znači težnju matice da zaštiti manjinu na ovaj ili onaj način. Dakle, ne mislim da je to jedino pitanje, ali mislim da je jedno od najtežih u njihovom razmišljanju i nešto oko čega se najviše uzbuđuju.

Očekujete li da će premijeri Zaev i Cipras dobiti Nobelovu nagradu za mir za ovaj povijesni sporazum? 

Mislim da su uradili važnu stvar zato što su bili politički hrabri. Nije bilo lako i oni su stavili svoju političku karijeru na kocku i učinili su to. Mislim da bi vrlo mali broj ljudi iz javnog života to učinio. Tako da smatram da su to dva izuzetna čovjeka koja su učinila izuzetnu stvar. Mislim da su zaslužili mnogo toga, ali to nije razlog da im se daju nagrade. A to svakako nije moja uloga. Ali, ako bi im trebalo dati nagrade, ja mislim da oni zaslužuju najviša priznanja. Obojica brinu o svojim zemljama, ali također i o regiji i na duge staze što je vrlo važno.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android