Odlazak na benzinsku postaju je ovih dana u Njemačkoj postala vježba za čuvanje duhovne mirnoće: u samo nekoliko dana ove veljače je cijena sa 1 eura 53 centa (koliko je koštalo još 31. siječnja) odletjela sve do 1 eura 64 centi. A tu je pak riječ o takozvanom "biološkom" superu, sa 10% etanola kojeg ne mogu trošiti svi automobili. "Normalan" super je još skuplji i za litru treba platiti već 1 euro 67 centi.

Naftni koncerni upozoravaju kako je to rezultat mnogih čimbenika - i kako bi cijena u slijedećim danima čak mogla biti još veća. Ne treba zaboraviti nedavni val hladnoće, tu je i napeto stanje na Bliskom istoku i odluka Irana da obustavi isporuku nafte nekim europskim zemljama. Sve u svemu, svjetska cijena nafte je prvi put nakon travnja 2011. opet probila granicu od 124 dolara za barel (za kvalitetnu naftu sorte Brent sa Sjevernog mora).

Kako vjerovati milijarderima?

Doduše, 2008. je cijena nafte skočila sve do 144 dolara za barel, ali ovaj put potrošači u Europi imaju još jedan problem: vrijednost eura. Jer, prije četiri godine se za euro još dobivalo dolar i 57 centi, danas je tečaj još jedva dolar i 33 američka centa za jedan euro. Ukratko, naftni koncerni odgovaraju kako se vozači i u Njemačkoj moraju naviknuti dublje posezati u novčanik ako žele svoje automobile napuniti gorivom.

Ali vozači već odavno ne vjeruju naftnim koncernima. Konačno, gotovo svi koncerni su prošlu godinu završili s rekordnim dobicima koji se mjere u milijardama (ExxonMobil: 31,2 milijardi eura, Shell: 23,3 milijardi eura, BP: 18,2 milijardi eura...) I predsjednik njemačkog ureda za nadzor tržišnog natjecanja (Bundeskartelamt), Andreas Mundt se potužio kako "njemačkim tržištem zajedno vlada pet velikih naftnih koncerna koji se međusobno jedva još bore za mušterije. U takvom oligopolu su ti koncerni u stanju baš sve povećanje cijena u veleprodaji odmah svaliti na potrošače."

Nije šija, nego je vrat

No onda je i glavni njemački čuvar slobodnog tržišta pokušao građanima objasniti nešto, što zasigurno nema veze sa slobodnim tržištem. Tim "oligarhima" na tržištu Njemačke - koncernima Aral/BP, Shell, ExxonMobil (Esso), Total i ConocoPhillips (Jet) - se "ne može dokazati dogovaranje cijena." Ali: i Mundt upozorava kako je njegovom uredu već odavno upalo u oči da kada jedan koncern podigne cijenu, smjesta je dižu i svi ostali: "U 90% slučajeva su to benzinske postaje Arala ili Shella koje prvi podignu cijenu. Drugi onda podižu cijenu nakon tri sata, a pet sati kasnije podignu i ostali." Ukratko: kada bi se koncerni dogovarali unaprijed, to bi se oštro kaznilo. Ali ako svi složno udaraju po džepovima vozača, protiv toga nema nikakvog zakona niti smjernica Europske unije - i mogu to činiti koliko im je volja.

Vozači i autoklubovi poput ADAC-a jedva da mogu razumjeti tu logiku i koga se onda uopće štiti u tom slavnom "slobodnom tržišnom natjecanju". Uopće, cijena goriva jedva da ima veze sa tržišnom logikom, a to se vidi već i po činjenici kako nipošto nije svejedno, u kojem gradu u Njemačkoj kupujete benzin. ADAC redovito objavljuje popise, gdje je u Njemačkoj najjeftinije napuniti spremnik goriva automobila, a gdje najskuplje. Možda bi se moglo očekivati da je najskuplje gorivo u bogatom Münchenu ili Hamburgu - gradu sa najvećim broj milijunaša po broju stanovnika. U pravilu - nije: prema posljednjoj listi vodi grad Trier, a najskuplji benzin je pronađen na jednoj običnoj Aralovoj postaji uz autocestu A7 kod Bispringena.

Političari pak tek umjereno pokazuju razumijevanje za nevolje građana i vozača. Naravno, i država uredno puni svoju blagajnu od (skupog) benzina jer čitavih 57% od cijene odlazi na poreze i davanja. S druge strane, političar Zelenih i predsjednik povjerenstva za promet Bundestaga, Anton Hofreiter tvrdi kako je gorivo zapravo i dalje - previše jeftino. "Kod nas se za kupovinu jedne litre benzina mora jedva nešto duže raditi nego u pedesetima prošlog stoljeća." On je uvjeren da će tek kad građani prestanu kupovati benzin jer je previše skup, to automobilsku industriju navesti da potraži alternativu.

Autor: Anđelko Šubić (dpa, ots)

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina