Koliko osoba Njemačka deportira?

2018. je, sudeći po navodima Ministarstva unutarnjih poslova SR Njemačke, ukupno deportirano 23.617 tražitelja azila. To zvuči puno - ali u istom razdoblju oko 31.000 deportacija nije provedeno iz raznih razloga. U većini slučajeva zato što te osobe nisu imale putne dokumente. Ali često i zbog toga što su osobe koje se trebalo protjerati jednostavno nestale – uoči planirane deportacije. Istina je da je u 2018. u Njemačkoj bilo oko 240.000 osoba koje su morale napustiti zemlju, od čega ih je većina to učinila samostalno.

Kako povećati broj deportacija?

Novi zakoni trebaju spriječiti da se osobe koje nemaju pravo ostanka u Njemačkoj „odupiru" deportaciji, ili je odugovlače. Ubuduće će ih se moći puno lakše uhititi i smjestiti u „deportacijski pritvor" – na deportaciju bi u tom slučaju čekali iza rešetaka. Takvo oduzimanje slobode može i mora narediti samo sud. Do sada je u Njemačkoj za potrebe takvog specijalnog smještaja u zatvorima na raspolaganju bilo oko 500 mjesta. Ubuduće će osobe koje se treba deportirati moći biti smještene i u regularnim zatvorima. Kako to ne bi bilo u suprotnosti s propisima EU-a, pritvoreni tražitelji azila će biti odvojeni od kriminalaca. Pritvor se može propisati samo u slučaju da se definirani datum izlaska iz zemlje prekorači za 30 dana. Pritvor smije trajati maksimalno 18 mjeseci. Iza rešetaka se mogu naći i oni tražitelji azila koji odbijaju surađivati s vlastima pri utvrđivanju njihovog identiteta. No, pritom moraju postojati i „dostatni izgledni za deportaciju" – odnosno, izgledne šanse da ta konkretna osoba mora napustiti zemlju.

Što su pretpostavke za deportaciju?

Najprije mora biti odbijen zahtjev za dodjelom azila. S odgovarajućom sudskom presudom „gasi" se i ograničena dozvola boravka u Njemačkoj – osoba koja nije odbila azil mora u određenom vremenskom razdoblju napustiti zemlju. Ukoliko ta osoba ne poštuje taj rok, vlasti je na odlazak mogu i prisiliti, putem deportacije. To vrijedi i za osobe čiji je postupak provjere prava na azil u tijeku – ukoliko su zbog nekog zločina osuđeni na zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje tri godine.

Još jedna pretpostavka za deportaciju je u svakom slučaju razjašnjen identitet osobe, odnosno da ona posjeduje važeće ili „rezervne" (privremene) putne dokumente. Neke zemlje podrijetla odbijaju izdati te dokumente i prihvatiti svoje građane. Sve dok se oko toga ništa ne promijeni, nije realističan cilj povećanja broja deportacija iz Njemačke.

Kada deportacija neće biti provedena?

U načelu vrijedi: deportacije se ne provode ukoliko se radi o zemljama podrijetla u kojima tražiteljima azila nakon povratka prijete mučenje ili čak smrt. Ne smije se deportirati ni fizičke i psihičke bolesnike.

Osobe čiji je zahtjev za dodjelom azila odbijen, čiji je identitet utvrđen i koje se nalaze u procesu izobrazbe (npr. za neki zanat) ili zarađuju dovoljno novca s kojim mogu financirati vlastite troškove života, također se ne moraju bojati deportacije. Oni će ubuduće dobiti status „Duldunga", to konkretno znači da se odustaje od deportacije na određeno vrijeme.

Ukoliko se na nekom linijskom letu deportirana osoba žestoko brani protiv prisilnog progona, onda pilot mora odlučiti želi li ili ne transportirati tu osobu. Piloti često uskraćuju transport, kako ne bi uznemirili ili ugrozili ostale putnike. U tom slučaju deportacija nije otkazana, već je samo – odgođena. Jer čak i u slučaju da se deportaciju ne može provesti, to ne znači automatski (kao ranije) da se tom odgodom „cementira" status neuspješnog tražitelja azila u Njemačkoj, na primjer u obliku višestrukih, uzastopnih „Duldunga". U slučaju da neka osoba više nema pravo boravka u zemlji, time se automatski „briše" i pravo na dolazak članova obitelji te osobe u SR Njemačku.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android