Ovog petka (17. studenog) u Njemačku stiže turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i kako je najavljeno, na dnevnom redu su osjetljiva politička pitanja kao što su migranti i pogotovo ovaj novi sukob u Izraelu. A tu su stavovi Ankare i Berlina dijametralno suprotni: od turskog predsjednika su se mogle čuti optužbe Izraela za "fašizam" i "ratne zločine", baš kao i pohvale terorističke organizacije Hamas koju Erdogan hvali kao "osloboditelje" - zbog čega je Izrael već povukao svoje diplomatske predstavnike iz Turske.

I njemački kancelar Olaf Scholz je jasno rekao svoje mišljenje o stavovima turskog predsjednika i smatra ih "apsurdnima", a kaže i kako će gostu iz Turske jasno reći što o svemu tome misli. U tome uživa i podršku Europske komisije koja je također u nedavnom izvješću o Turskoj procijenila kako su  stavovi turskog predsjednika "nespojivi" s pozicijom Zapada.

S druge strane, turski gospodarstvenici imaju čitav niz želja kako bi još poboljšali gospodarske odnose i s Europom i osobito s Njemačkom. Jer Turskoj je upravo ova zemlja najvažniji gospodarski partner i najveći investitor, a razmjena iz godine u godinu ruši rekorde: u 2022. je to bio volumen od 51,6 milijardi eura, a Turskoj je Njemačka važna i za njen izvoz i za njen uvoz.

Jedino s Njemačkom Turska drži korak

Turska u Njemačku najviše izvozi dijelove za automobilsku industriju, tekstilne proizvode, živežne namirnice, baš kao i proizvode bijele i crne metalurgije. Već je prošle godine vrijednost izvoza narasla za dobru četvrtinu u odnosu na godinu prije toga, na 24,6 milijardi eura, a niti ove godine neće biti loše: do listopada je to već bilo 14,5 milijardi. 

Kod uvoza Turska traži njemačke strojeve, vozila, proizvode od plastike, kemijske proizvode i medicinske uređaje, a po uvozu - 2022. je to bilo u vrijednosti od 27 milijardi eura - joj je Njemačka na trećem mjestu, odmah nakon Kine i Rusije.

Dapače, Ayan Zeytinoglu, predsjednik Zaklade za gospodarski razvoj u Istanbulu ističe kako je njegova zemlja u ozbiljnom trgovinskom deficitu s Kinom i Rusijom, ali kako upravo s Njemačkom ima relativno uravnoteženu razmjenu. On vjeruje kako bi gospodarska suradnja s Njemačkom mogla biti čak i mnogo bolja i dostići čak 90 milijardi eura, ali tu postoji čitav niz prepreka koje bi trebalo ukloniti.

Prepreke i nesigurnost

A tu smo onda opet kod politike: još 1995. su Turska i EU dogovorili slobodnu razmjenu, baš kao i ujednačavanje tarifa i propisa. Ali kako upozorava Bülent Aymen iz Udruge izvoznika namještaja, papira i drvnih proizvoda zemalja Mediterana, carinska unija je sad stara već preko četvrt stoljeća i taj sporazum "više nije u stanju ispuniti zahtjeve gospodarstva".

Kako se politički stavovi Turske udaljavaju od onih Europske unije, tako i problemi postaju sve veći. To počinje već kod izdavanja viza ne samo turskim poduzetnicima, nego i vozačima kamiona, a i Europljani su sve više nezadovoljni pravnom (ne)sigurnošću i izglađivanjem mogućih sporova u poslovanju s Turskom. 

Aymen se nada kako će se sad u posjetu Erdogana Njemačkoj "barem razgovarati" o tim problemima, ali je veliko pitanje je li turskom predsjedniku sve to dovoljno važno kako bi promijenio i politiku koju vodi. Doduše, njemačke tvrtke i dalje uporno grade odnose s Turskom: prema statistikama njemačke komore AHK, u proteklih dvadesetak godina su u tu zemlju uložili oko 11,5 milijardi eura i preko 6 % svih inozemnih ulaganja dolazi iz ove zemlje. U Turskoj je aktivno preko 8.000 njemačkih tvrtki, kako u industriji i trgovini, tako i u logistici i distribuciji.

Tko pita Tursku?

Zeytinoglu je uvjeren kako Turska i Njemačka trebaju jedna drugu i kako u takvoj suradnji obje imaju koristi: Turska od tehnološke i financijske snage Njemačke, a Njemačka od geopolitičke pozicije Turske. No opet zbog politike, Turska nema dobar položaj u Europskoj uniji. To se osobito vidi kad EU sklapa sporazume o slobodnoj trgovini s trećim zemljama i Zeytinoglu smatra "velikom nepravdom" da se Ankaru uopće ništa ne pita kod takvih sporazuma. I Aymen upozorava kako su turski proizvođači pretrpjeli ozbiljne gubitke sporazumima EU-a na primjer s Južnoafričkom Republikom ili Alžirom jer su tamo i turske tvrtke mogle postići mnogo više.

Uvijek iznova se iz Ankare čuje zahtjev da i ona, obzirom na carinsku uniju, sjedi za stolom kod takvih pregovora, ali opet zbog ove politike Ankare u Europi za tako nešto nema velike želje. Ipak, turski predsjednik je barem u nečemu bio spreman pokušati poboljšati ugled te zemlje u očima Europljana: ljetos je za ministra financija postavio Mehmeta Simseka, ekonomskog stručnjaka svjetskog glasa koji je bio na tom položaju i od 2009. do 2015., dakle u doba kad je i Turska vodila bitno liberalniju politiku. Ali to nije učinio samo zbog stranih partnera, nego u prvom redu da obuzda već strahovitu inflaciju u Turskoj: uoči izbora ovog svibnja je euro vrijedio 21,5 turskih lira, danas je već preko 31.

Previše "teških pitanja" 

Ljetos je i Simsek na jednoj raspravi u Salzburgu od prisutnog povjerenika Europske komisije za gospodarstvo, Paula Gentilonija zatražio modernizaciju carinske unije koju Turska ima s Europom, ali i tom prilikom je povjerenik bio veoma neodređen. Tu ima mnogo "teških pitanja koja moramo obraditi", jer zapravo u politici Erdogana takvih pitanja ima sve više: tu nije samo sad Izrael i odnos prema Hamasu, nego je tu i odnos Turske prema oporbi, medijima i institucijama civilnog društva u toj zemlji, njezin odnos prema Kurdima i pravi rat kojeg vodi u Siriji protiv kurdskih uporišta... Da sad i ne spominjemo kako je upravo Turska na vodećem mjestu u zaobilaženju europskih sankcija protiv Rusije.

Zato je i Gentiloni tek izjavio kako "treba vidjeti, je li moguće da postignemo napredak" u carinskoj uniji i u poboljšanju gospodarskih odnosa. A ako i Erdogan tu listu želja iznese u Berlinu, opet zbog svoje politike će vrlo vjerojatno čuti sličan odgovor od kancelara Scholza.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu