Danas je teško u Njemačkoj pronaći bunker, osim u muzejima. Najpoznatiji primjer nalazi se u dolini rijeke Ahr (naslovna fotografija). Od 1971. tamo je za vrijeme Hladnog rata postojalo gotovo 900 ureda i više od 930 spavaćih soba spremnih za njemačku saveznu vladu – u bunkeru. Međutim, on nikada nije bio korišten, i danas posjetitelji tamo mogu obići „Dokumentacijski centar vladinog bunkera".

Nakon završetka Hladnog rata, ustalila se ideja da skloništa više nisu potrebna. Od 2007. na snazi je odluka savezne i pokrajinskih vlada da više ne održavaju javna skloništa, već da ih postupno uklanjaju ili preuređuju.

Tako su neki „visoki" bunkeri pretvoreni u stambene zgrade, a „duboki" bunkeri u garaže. Drugi pak propadaju.

Samo na području grada Essena ranije je postojalo oko 1.300 skloništa, od kojih je većina već zatvorena. Nijedan bunker u gradu nije više funkcionalan. U Mönchengladbachu se bunker izgrađen krajem šezdesetih danas koristi kao javna garaža. Bunker iz Drugog svjetskog rata služi kao umjetnička galerija.

Tek trećina bunkera ostala u funkciji

Ruski napad na Ukrajinu ponovno je skrenuo fokus na civilnu zaštitu: rasprava o bunkerima ponovno je otvorena. Savezna vlada je zaustavila zatvaranje skloništa i naredila procjenu stanja. Više od godinu dana kasnije, Savezna agencija za imovinu objavila je izvještaj.

Prema tom izvještaju, u Njemačkoj trenutno postoji svega 579 javnih skloništa s ukupnim kapacitetom za oko 480.000 ljudi. To je dovoljno da zaštiti samo oko 0,5% stanovništva zemlje.

Kako je prvi prenio portal Wirtschaftswoche prije nekoliko tjedana, savezne vlasti znale su da je broj bunkera mizeran, ali je konkretna brojka još manja od očekivanja.

Taj portal navodi da je na vrhuncu Hladnog rata Zapadna Njemačka imala oko dvije tisuće bunkera za 2,3 milijuna ljudi. Broj bunkera u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj nikad nije precizno utvrđen jer savezne vlasti nisu preuzele brigu o njima nakon ujedinjenja.

Međutim, i ovo malo današnjih bunkera koji nisu pretvoreni u garaže i muzeje nisu redovno održavani.

„U načelu je moguće" da ih se ponovno stavi u funkciju, navodi Savezna agencija, ali vrijeme i troškovi za to ovise od razine zaštite koje skloništa trebaju pružiti – od zaštite od ruševina do obrane od nuklearnih opasnosti.

Trebaju li Njemačkoj uopće skloništa?

No, je li uopće korisno ponovo aktivirati ili graditi nove bunkere? Michael Voss, profesor za istraživanje kriza i katastrofa na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, sumnja u to.

„Rasprava o bunkerima je samo dimna zavjesa", kritizira on. Iako su skloništa poželjna, država za to ne izdvaja dovoljno novca: „S obzirom na ograničena financijska sredstva, možemo taj novac efikasnije iskoristiti za civilnu zaštitu nego gradnjom bunkera", kaže on.

Kao primjer navodi sirene za opasnost koje danas ne funkcioniraju svuda kako treba. O tim manjkavostima bilo je riječi i tijekom velikih poplava na zapadu Njemačke pre dvije godine kada je stradalo dvjestotinjak ljudi. Mnogi nisu upozoreni na vrijeme.

Savezni zavod za zaštitu stanovništva i pomoć pri katastrofama također izražava oprez. „Izgradnja novih bunkera s vrlo visokom razinom zaštite košta mnogo novca i, prije svega, mnogo vremena", rekao je voditelj tog zavoda Ralph Tiesler prošle godine za list Tagesspiegel.

On se zalaže da se, ako se bude moralo, kao skloništa koriste postojeće stanice podzemne željeznice ili podzemne garaže.

Stručnjak za krizne situacije i katastrofe Voss primjećuje da društvo više nema svijest o civilnoj zaštiti: „Potrebna je društvena debata o tome što zapravo znači civilna zaštita. To je temelj svega drugoga."

Prema njegovom mišljenju, rasprava o bunkerima skreće pažnju s tog temeljnog pitanja.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

nr (ard, wiwo)