Auschwitz-Birkenau, Buchenwald, Dachau, Mauthausen: u koji god su koncentracijski logor ušli saveznički vojnici, nailazili bi na brda leševa i krematorije na kojima je stajao logo J.A. Topf & Söhne. (J.A. Topf & sinovi).

Ova ugledna njemačka porodična firma upustila se u poslove sa SS-om isporučujući opremu za logore za masovno uništavanje ljudi, koja je olakšala izvršenje genocida.

Svjetski poznata firma iz Erfurta

Poduzeće koje je 1878. osnovao Johannes Andreas Topf specijaliziralo se za proizvodnju uređaja za pivovare i izvozilo svoje proizvode u cijeli svijet. Nakon 1. svjetskog rata šefovi firme otkrili su novu lukrativnu djelatnost: proizvodnju peći za gradske krematorije. U Vajmarskoj Republici firma je postala vodeća na tržištu zbog "maksimalnog poštivanja pijeteta umrlih".

Nakon dolaska na vlast Hitlera, poslovi su nastavili odlično teći. Oba direktora Ludwig Topf i njegov brat Ernst Wolfgang, u međuvremenu obojica pripadnici Hitlerove partije NSDAP, su s prozora radne sobe mogli vidjeti Ettersberg, mjesto na kojem su nacisti 1937. izgradili koncentracijski logor Buchenwald.

SS naručio prvu peć za krematorij

Upravo je tu naručena prva peći za kremiranje ljudi ubijenih ili umrlih u logoru. Sve veći broj mrtvih, koji su podlijegali mučenjima i raznim bolestima, predstavljao je problem za SS-ovsku upravu ovog logora. Nakon napada na Poljsku 1. rujna 1939. koncentracijski logori su se počeli puniti novim zatočenicima. U Buchenwaldu je počelo masovno umiranje.

Još prije početka rata SS se raspitivao o mogućnostima korištenja ovih peći u koncentracijskim logorima. Glavni inženjer Kurt Prüfer je u svibnju 1939. napravio prvi nacrt mobilne peći za krematorij koja je radila na lož-ulje.

"Ta peć je predstavljala radikalni raskid sa zakonom i kulturom dostojanstvenog sahranjivanja. U njoj su leševi ljudi spaljivani kao da su otpad", napisala je Annegret Schüle, kustosica Memorijalnog centra smještenog u dvorištu nekadašnje tvornice.

Tko će napraviti najbolju peć za tvornicu smrti?

Prvi uspjeh ohrabrio je konstruktora i inžinjera Kurta Prüfera. Uskoro je SS-u sam ponudio novo i još efikasnije rješenje: peć sa dvije komore za spaljivanje leševa. Ovaj se model je u studenom 1939. počeo koristiti u logoru Dachau. Nakon toga je ovaj ambiciozni inžinjer konstruirao svoju prvu stacionarnu peć za masovno spaljivanje leševa u koncentracijskim logorima. Firma je bila toliko ponosna na svoj učinak da je čak patentirala ovaj model.

"Stav Kurta Prüfera, koji se isticao vlastitom inicijativom i nedostatkom moralnih skrupula, bio je simptomatičan i po pitanju zapošljavanja tehničkog kadra", kaže Rüdiger Bender, predsjedavajući Fondacije za sjećanje Topf & sinovi. On ističe da vodeći inžinjeri nisu bili uvjereni nacisti.

"Poduzeće nitko nije prisiljavao da gradi krematorije. Dapače, oni su se borili protiv konkurencije, u koju je spadalo i berlinsko poduzeće Heinrich Kori", ističe Schüle. Dijelom na osobnu inicijativu su inžinjeri konstruirali sve bolje i efikasnije peći. A u pismima SS-u stalno je stajalo "s radošću ispunjavamo vaše naloge".

Nakon odluke nacista da od Auschwitza-Birkenau naprave središnje mjesto holokausta, suučesništvo u zločinu firme iz Erfurta poprimilo je novu kvalitetu i nove dimenzije. "Nakon što je SS u Auschwitzu otkrio da se s otrovnim plinom Ciklon B za samo nekoliko minuta mogu ubiti na tisuće ljudi ljudi, njihov najveći problem je bio kako da se bez traga riješe njihovoh leševa ", pojasnio je Schüle. Taj problem su mogle riješiti efikasne peći firme Topf & Söhne.

19. kolovoza 1942. došlo je do sastanka između SS-oficira i inžinjera Kurta Prüfera. Dogovorena je gradnja tri velika krematorija. Kasnije su isporučena još dva. U ljeto 1944. se u Auschwitzu dnevno spaljivalo do 9.000 leševa.

Uspjesi inžinjera Prüfera bili su trn u oku njegovih kolega. U rujnu 1942. Prüferov šef Fritz Sander predstavio je novu inovaciju: "Peć koja neprekidno spaljuje leševe na principu pokretne trake".

Znali su za holocaust

Kako bi tu peć instalirali i pustili u pogon, tehničari iz Erfurta, među njima i monter Heinrich Messing, proveli su dosta vremena na licu mjesta u Auschwitzu i znali su što se tu događa. Messing je, što je posebno zanimljivo, bio komunist i član Komunističke partije Njemačke. Ali njegova uvjerenja ga nisu spriječila u savjesnom i bržem ispunjavanju radnog naloga nego što je bilo predviđeno."Teoretski je to mogao sabotirati, ali on to nije učinio", kaže Bender.

Za poslovanje firme trgovina smrću nije bila ključna stavka. "Prodajom tehnike za uništavanje ljudi i odstranjivanje njihovih leševa je erfortska firma Topf & Söhne početkom 1940ih ostvarivala dva posto svog godišnjeg obrta", napominje Schüle. No usprkos tome nju je moguće promatrati kao "izvrstan ogledni primjer za istraživanje suučesništva u holokaustu", smatra ona.

Jedan umire, drugi bježi

Nakon kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. Ludwig Topf je počinio samoubojstvo. Nakon što ga je jedan američki časnik informirao o predstojećem uhućenju, on se ubio uzevši kapsulu cijankalija. U oproštajnom pismu je naveo kao smatra da nije kriv. "Uvijek sam bio pristojan - što je suprotnost ponašanju jednog naciste i to cijeli svijet zna", napisao je.

Njegov brat Ernst Wolfgang pobjegao je iz ruske u okupacijske zone u zonu pod kontrolom zapadnih saveznika gdje je ponovo podigao firmu. Istraga protiv njega je obustavljena. Tek knjiga jedne žrtve pod nazivom "Vlast bez morala - dokumentarni film o SS-u" podsjetio je zapadno-njemačku javnost o ranijem radu firme. Nakon što joj je potom odbijen jedan kredit, firma Ernsta Wolfganga je otišla u stečaj.

Glavni inžinjer Kurt Prüfer je umro 1952. u sovjetskom zarobljeništvu.

Sve do pada željezne zavjese i ujedinjenja Njemačke, nije bila poznata nacistička pozadina firme, koja je konfiscirana u DDR-u i koja je pod nazivom "EB Erfurter Mälzerei- und Speicherbau" 1994. otišla pod stečaj. Tek je pokušaj nasljednika da nakon ujedinjenja vrate dijelove firme, alarmirao javnost.

Praunuk osnivača firme zalaže se da se zločini nikada ne zaborave

Hartmut Topf, praunuk osnivača firme, po zanimanju novinar, svoj životni zadatak je vidio u tome da istraži priču svoje porodice i da je ostavi narednim generacijama. "Nakon pada željezne zavjese pojavila se vijest u novinama da neka Frau Topf iz Zapadne Njemačke traži restituciju preduzeća u Erfurtu", kaže ovaj 85-godišnjak. "To je za mene bio signal da nešto uradim. Rekao sam da novac koji je ostao, mora biti utrošen u udruženja žrtava i za političku edukaciju", izjavio je Hartmut Topf.

Gradski oci Erfurta najprije nisu bili oduševljeni njegovom idejom da se na mjestu nekadašnje firme podigne Memorijalni centar. Ali Hartmut Topf i njegovi sljedbenici su se izborili da do toga ipak dođe. Od 2011. se u bivšoj zgradi uprave nalazi mjesto sjećanja - izložba sa stalnom postavom koja informira o povijesti firme.

I u Poljskoj je Hartmut Topf dočekan sa zadrškom. Kada je prije dvije godine došao u posjet Auschwitzu i predstavio se, jedan stariji čovjek na ulazu u muzej je rekao: "Vaše ime ovdje ne zvuči dobro!" Hartmut mu je odgovorio: "Znam, zato sam tu i došao!"

Iz serije reportaža pod nazivom "Zločin bez kazne" (Schuld ohne Sühne). To je projekt poljske redakcije DW i portala Interia i Wirtualna Polska. dw.com/zbrodniabezkary