Kad bi se radilo smao o tomu da se da raščiste činjenice, diskusija bi brzo bila okončana: oko sedam milijuna ljudi u Njemačkoj ima strano državljanstvo. Dodamo li njima i osobe koje su dobile njemačku putovnicu i njihovu djecu, imamo brojku od oko 15,7 milijuna ljudi. Drugim riječima, svaki peti stanovnik Njemačke ima strane korijene – ili, kako se to ovdje politički korektno voli reći, „migracijsku pozadinu“. Obzirom na statistike, tvrdnja da je „Njemačka zemlja doseljenika“ čini se netočnom.

Javna rasprava o strahu od stranaca

Unatoč tomu, rasprava o doseljenicima s vremena na vrijeme uvijek se iznova razbukta. Tako je, primjerice, prije dvije godine bivši visoki dužnosnik Bundesbanka i član Socijaldemokratske stranke SPD-a Thilo Sarrazin u svojoj knjizi „Njemačka ukida samu sebe“ (Deutschland schafft sich ab) bjesnio zbog, prema njegovom mišljenju, loše imigracijske politike, muslimanskih doseljenika koji se ne žele integrirati i opasnosti koja prijeti zemlji. Knjiga je tjednima bila broj jedan na listi bestselera i glavna tema svih talk-showova. Diskusija se ubrzo razvila i u drugim pravcima pa se odjednom počelo govoriti o uspješnoj i promašenoj integraciji i „dobrim“ i „lošim“ doseljenicima. A mnogim strancima i Nijemcima stranih korijena u ustima je ostao gorak okus.

Tu je postalo jasno da glavnu ulogu ne igraju činjenice nego strahovi koji se dodatno potiču. Stručno vijeće njemačkih zaklada za integraciju i migracije već godinama upozorava na to da u Njemačkoj ne postoji „kultura dobrodošlice“. Ravnateljica Gunilla Finke tvrdi da se ljudima s migracijskom pozadinom često odašilje poruka „da ovdje zapravo ne pripadaju, da su, doduše, ovdje rođeni te su završili školu ili fakultet, ali da ipak nisu dio Njemačke.“

Regrutacija visokokvalificiranih stranaca

Ovo dovodi do kontradiktorne situacije koju danas imamo u Njemačkoj: dio populacije strahuje od doseljenika, a struke u procvatu, recimo informatika, istodobno se svim silama bore za visokokvalificiranu radnu snagu iz inozemstva. To što je dosad vrlo malo stranaca tražilo "zelenu kartu" i to što ni najavljena "plava karta" baš neće biti razgrabljena povezano je, naravno, s njemačkim jezikom. No, ne isključivo s tim. „Naši imigracijski propisi doživljavaju se kao restriktivni“, ustvrdio je Steffen Angenendt iz Zaklade znanost i politika u Berlinu. „Ti su propisi u stvarnosti mnogo liberalniji nego što se misli i zapravo dopuštaju doseljavanje još većeg broja ljudi. Ali, ne doživljava ih se tako pa dolazi manje ljudi nego što nam je potrebno.“

Otkada je tomu tako? U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je pohlepno zapošljavala radnike iz inozemstva. Bilo je to sredinom 1950-ih godina, na početku takozvanog „gospodarskog čuda“, kada u njemačkim tvornicama i obrtima nije bilo dovoljno domaćih radnika. Sklopljeni su sporazumi o zapošljavanju radnika: prvo s Italijom, zatim sa Španjolskom i Turskom, a kasnije i s Marokom, Tunisom, Portugalom i Jugoslavijom.

Gastarbajteri s garancijom za povratak?

Izraz „gostujući radnik“ s vremenom se uvriježio. On je trebao zvučati prijateljski, a istodobno je trebao naglasiti da se od osobe očekuje da se nakon nekog vremena vrati u svoju domovinu. Ovo su očekivale i njihove matične zemlje, a s tom su namjerom i mnogi strani radnici došli u Njemačku. Međutim, stvari su se odigrale drugačije: 1973. godine Njemačka je objavila prekid zapošljavanja radnika iz inozemstva jer je, zbog naftne krize, broj nezaposlenih drastično porastao. Umjesto da se vrate u matične zemlje, sve je više radnika dovodilo svoje obitelji u Njemačku.

Među političarima je, pak, sve više rastao strah. Tako u koalicijskom sporazumu između Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Kršćansko-socijalne unije (CSU) te Slobodne demokratske stranke (FDP) stoji: „Savezna republika Njemačka nije zemlja doseljenika. Stoga u skladu s humanitarnim načelima treba poduzeti sve mjere kako bi se zaustavilo doseljavanje stranaca.“ Protiv ovakvih parola vladajućih na ljevici se oformio pokret koji je zagovarao multikulturalnost. Žestoke rasprave vodile su se sve do duboko u 1990-te.

Integracija stupa u središte

Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke povod rasprava nisu bili toliko gastarbajteri koliko su to bile dvije nove skupine doseljenika: izbjeglice iz bivše Jugoslavije i stotine tisuća ljudi njemačkog porijekla iz istočne Europe koji su kao takozvani „Spätaussiedler“ („povratnici“) izravno mogli dobiti njemačku putovnicu.

Neplodna debata o tomu je li Njemačka doseljenička zemlja postepeno se sve više udaljavanja od pragmatičnog pitanja kako bolje integrirati doseljenike i njihove potomke u društvo. I kako upravljati doseljavanjem?

Pravila s mnogo iznimaka

Jer, neosporno je da Njemačka treba doseljenike. Ne samo zbog toga što Nijemci nemaju dovoljno djece pa će zbog toga uskoro biti nemoguće financirati socijalni i mirovinski sustav, nego i zato što Njemačkoj nedostaje radne snage. Ovdje se ne ubrajaju samo visokokvalificirani radnici poput informatičara nego i oni s područja medicinske njege.

Nije stoga ni čudo da se Zakon o doseljavanju stranaca iz 2005. koji je izmijenjen ove godine doima šupljim poput švicarskog sira, smatra Gunilla Finke: „Njemačka sada smanjuje priljev inozemnih radnika, ne želi nove doseljenike. Međutim, ovdje postoji mnogo rupa: njih čine upravo one iznimke među njima koje Njemačka ipak treba.“