Plava vozila sa velikim bijelim slovima THW mogla su se vidjeti na mjestima prirodnih i drugih katastrofa u mnogim dijelovima svijeta. Bilo da njihovi članovi sa svojim psima traže žrtve nekog potresa ili njihova vozila sa snažnim pumpama pokušavaju pomoći unesrećenima nakon poplave. Ali ovo što su sad radili u Kolumbiji, to još nikad nisu.

Nakon pedeset godina krvavog građanskog rata u Kolumbiji koji je odnio 300 tisuća života i preko sedam milijuna ljudi je natjerao u bijeg, konačno je 2016. bio dogovoren prekid sukoba. Ali pred Ujedinjenim narodima koji su pratili taj proces pomirenja pojavio se i tehnički problem: što s oružjem pobunjenika?

Ujedinjeni narodi su se početkom ove godine obratili upravo njemačkoj organizaciji civilne zaštite da im pomogne u toj zadaći. Pedesetak djelatnika THW-a su tamo imali veoma osjetljivu i kompliciranu zadaću. Naime, problem je bio i samo oružje: bio je dogovoren oprost od ubijanja i mogućih zločina, ali svaka puška i svaki pištolj ima svoj „potpis".

Sve točno – i sve tajno

„Nitko nije smio znati, koji komad oružja je pripadao kojem pobunjeniku FARC-a, niti ga se na taj način smjelo dovesti u vezu sa nekim oružanim sukobom. Jer onda bi amnestija bila tek teška", objašnjava Klaus Buchmüller iz THW. Ali sa druge strane, oružje se ipak moralo popisati i evidentirati da bi se znalo koliko će ih biti uništeno.

Vlada Kolumbije je isprva mislila da će sama moći obaviti tu zadaću, ali je brzo uvidjela da to neće biti dobro niti za proces pomirenja, a niti da je uopće tehnički sposobna provesti tako golemu zadaću. Zato se obratila UN-u, a Svjetska organizacija se onda obratila njemačkoj Civilnoj zaštiti. Jer i UN-u je jasno da njoj treba veoma dugo da nešto organizira i osovi na noge misiju koja će funkcionirati, tako da je i nova smjernica u takvim slučajevima obratiti se organizacijama koje  to mogu obaviti.

A sa THW, u Kolumbiji je sve funkcioniralo: „Promijenili smo programe na prijenosnim računalima, postavili računalnu mrežu i u roku od tri mjeseca postavili digitalnu mrežu u Kolumbiji", kaže nam Buchmüller sa ponosom, jer je i osobno bio tamo.

Tu je onda bila i zadaća fizičkog uništavanja oružja i streljiva: opet je tu došao THW sa „fleksericama" sa dijamantnim oštricama i rezalicama na plazmu i samo na njihovu dušu je otpalo uništavanje gotovo 9.000 komada oružja i preko 20 tisuća komada najrazličitijeg oblika streljiva.

Više misija nego bilo tko drugi

Makar je THW Nijemcima poznat prije svega nakon nekih katastrofa u samoj domovini, nema druge organizacije u ovoj zemlji koja je bila na toliko zadaća u toliko zemalja svijeta: do sad ih je bilo više od 130. Pomagali su i nakon odrona zemlje u Peruu, otišli su i u Japan nakon Fukušime. Ponekad su odlazili da bi pomogli drugim pomagačima, na primjer 1994. u Ruandi. Nakon pokolja koji se tamo dogodio između Hutua i Tutsija, neki od stranih pomagača su „tamo došli u japankama", kaže nam Buchmüller. I tamo je THW postavio pročišćivače za vodu i podijelio vreće za spavanje – i čizme pomagačima iz drugih zemalja. Bili su i u Siera Leoneu nakon izbijanja ebole: cjelovit popis zadaća bi gotovo bio i popis katastrofa koje su zadesile našu planetu u posljednje doba.

Zapravo nije lako objasniti zadaću THW, jer to je njemačka osobitost: ona se može usporediti sa Civilnom zaštitom, ali njena glavna zadaća je opremom i tehnikom pomoći u slučajevima katastrofe. To je državna organizacija donekle slična dobrovoljnim vatrogasnim jedinicama koja broji oko 1.300 djelatnika, ali tu je i oko 80 tisuća dragovoljnih suradnika najrazličitijih struka, od bravara pa do računalskih stručnjaka. Već i mališani sa navršenih šest godina se mogu priključiti: „Za mnoge je to svojevrsno sidro u životu. Mnogi ostaju čitavog života. Zato se ne moramo brinuti za pomladak, ali pogotovo od kako je ukinuta vojna obaveza, moramo nešto učiniti."

Šest sati od uzbune do polaska aviona

Jer djelatnost u THW-u je bila i mogućnost za one koji nisu htjeli služiti vojsku. No mnogo više od tih mladića oni ovise o dragovoljcima, jer to ih onda povezuje i sa mjestom odakle dolaze i gdje će možda morati pomagati. Ali oni moraju imati i prilično tolerantnog poslodavca: od poziva na zadatak pa do možda ukrcaja na avion koji će ga prevesti tko zna gdje, smije proći najviše šest sati. Postoji i zakon koji štiti djelatnika THW-a od otkaza, ali je bolje kad i poslodavac razumije što znači pomagati drugima.

Zapravo, organizaciju kao što je njemačka THW žele stvoriti i u mnogim drugim zemljama: u Tunisu, Jordanu, na sjeveru Iraka. I tamo odlaze djelatnici njemačke službe da ih nauče što da rade i kako da se organiziraju. Ali Buchmüller je stekao dojam da u nekim od tih zemalja zapravo to ima posve drugu zadaću od pomaganja unesrećenima: „Tko kao građanin pomaže svojoj državi, taj se neće onda podići protiv svoje države. To je i politička računica koja stoji iza toga." A sa politikom THW u pravilu ne želi imati posla.