Boris*, 30-godišnji trgovac u romskom naselju u gradu Vidinu (naslovna fotografija), poznaje sve putove koji vode u Njemačku. On, doduše, još živi u Bugarskoj, ali gotovo svi njegovi rođaci već su se odselili u njemački Koblenz. Taj grad na Rajni je omiljen cilj za migrante iz bugarskog Vidina. Prve obitelji iz Vidina su se već u 90-im godinama prošlog stoljeća uputile u taj njemački grad. Sada dva mini-busa tri puta tjedno voze putnike iz romskog naselja na rubu Vidina u Koblenz.

Autobus nema red vožnje, a ni službenih postaja, a ipak svi znaju kad vozi i odakle polazi. Potrebno je samo prijaviti se u Georgijevom kafiću i platiti 80 eura za kartu u jednom smjeru. U cijenu je uključena puna usluga: po prtljagu se dolazi večer prije polaska, a po putnike rano ujutro.

Bez veze ne možeš kupiti ni kartu

"Ali tek tako doći kod Georgija i kupiti kartu, to ne ide", upozorava Boris. Vozači autobusa ne puštaju unutra nepoznate osobe, a još manje one putnike koje nitko u Koblenzu ne očekuje. Jer njemačke vlasti te mini-busove sumnjičavo promatraju i strogo kontroliraju, priča jedan od vozača. On, kaže, ni u kojem slučaju ne bi dopustio da u njegov autobus uđe neki trgovac drogom ili svodnik. Stoga za putnike postoji jedna vrsta "izbornog procesa": za svakog putnika mora jamčiti netko iz naselja, netko tko već stanuje u Koblenzu. "To je dobro i za same putnike", poručuje Boris. "Oni su ionako bespomoćni u Njemačkoj i treba im netko tko će im pojasniti zakone."

Riječ "zakon" stalno se može čuti kad se govori o Njemačkoj. Romi pritom misle na nešto poput "Way of Life" (stil života). Ako poznaju njemačke zakone, onda se, takav je dojam, mogu snaći i u svakodnevnom životu. Odvoz smeća je četvrtkom, supruga je više od samo kućne pomoćnice i novi život počinje tek sa službenom prijavom. Čak i Boris to zna: "Samo ako imaš legalan boravak i posao, onda možeš kod Nijemaca unajmiti i stan." Inače se doseljenici moraju prijaviti kao podstanari kod rodbine u Koblenzu. Ako te stvari nisu riješene, vozači autobusa tu osobu ne puštaju u autobus. A ako imaju sve riješeno, putnike se odvozi na određene adrese.

Dvije trećine žitelja je otišlo…

Ne postoji službena statistika o tome koliko Roma je odselilo u Njemačku. Georgi, vlasnik spomenutog kafića, o tome vodi statistiku. 300 obitelji iz naselja sada stanuje u Koblenzu, kaže on, a 200 u Kölnu. U naselju je zabilježeno 900 priključaka za struju, po čemu se otprilike može zaključiti koliko je kućanstava. Boris navodi da je 60 do 70 posto Roma iz toga naselja u međuvremenu odselilo. I to ne samo u Njemačku, kaže on: "Žene njeguju stare osobe u Italiji. Mnogi su u Engleskoj ili Finskoj. Drugi rade kao sezonski radnici u Španjolskoj ili Grčkoj. Mjesec dana branja naranči i možeš prezimiti."

I naš sugovornik Boris je u dilemi: ostati ili "zauvijek" odseliti u Koblenz? "Tamo bih makar našao siguran posao", gunđa on. Odluka nije laka. Prednosti Vidina su što se tu osjeća "kod kuće", ima posao i dvokatnicu opremljenu hladnjakom, zamrzivačom, perilicom za rublje, plazma-televizorom i parketom. Ali rastuća nezaposlenost ga plaši. Samo u ožujku ove godine je 600 ljudi izgubilo posao - u krojačnici, kemijskoj tvornici ili na poslovima čistača i čistačica. Kvaliteta života u romskom naselju je loša. Jedan zid to naselje dijeli od grada. Borisova kćerka mora ići zaobilaznim putem kako bi došla do škole. A čak i na to se s negodovanjem gleda: već je "previše obrazovana", kažu drugi Romi u naselju i dodaju da je treba udati. Stoga bi to bilo napredovanje ako bi njegova obitelj živjela u Njemačkoj, uvjeren je Boris.

Romi u Koblenzu imaju vlastite ideje o tome kako napredovati. Tko se u Koblenzu dokaže kao radnik, pričaju ljudi u Vidinu, taj se seli u Köln i svoju djecu tamo upisuje u školu. A najuspješniji među njima sele dalje u Frankfurt na Majni, pričaju mještani romskog naselja u Vidinu.

Starci koji sjede na okupljalištu usred naselja i grickaju suncokretove sjemenke promatraju jednu susjedu: "Pogledaj, Gergana* ide u poštu. Majka joj je poslala 300 eura. S tim novcem može živjeti ovaj mjesec."

Jednom nogom u inozemstvu

U malom supermarketu na okupljalištu ljudi kupuju "na veresiju", a sve to se pomno bilježi. Sredinom mjeseca je bilježnica već puna, kaže trgovkinja i dodaje da "na veresiju mogu kupovati samo oni koji imaju rodbinu u inozemstvu."

U susret nam trči Elena*. Ona svaki dan telefonira sa suprugom u Koblenzu i stalno mu postavlja pitanje je li konačno "legalno" tamo. "Sad ima porezni broj", priča uzbuđeno. "Bez poreznog broja je mogao raditi samo na crno, za sedam eura po satu. Uvijek se morao plašiti da će ga uhvatiti. Sada će zarađivati duplo više, unajmit će stan i doći po mene i po dijete."

Dok otvaraju novu vrećicu suncokretovih sjemenki, starci komentiraju: "Eto, i Elena nam uskoro odlazi." Za dobar posao u Njemačkoj ti je potrebna vozačka dozvola ili posao u građevinskoj branši, pričaju i dodaju da se onda dovoljno zaradi da se može napraviti kuću u Vidinu. "Tako to funkcionira: u Njemačkoj zarađuješ, a u Bugarskoj trošiš novac. Ove kuće ovdje u naselju su sve izgrađene novcem iz Njemačke."

* Sva imena su promijenjena od strane redakcije.