DW: Od Drugog svjetskog rata je prošlo 70 godina. Možemo li danas govoriti o njemačkim žrtvama ili je tema - silovanja njemačkih žena - i dalje tabu?

Miriam Gebhardt: Ne bih rekla da se radi o nekoj zabrani, već prije o činjenici da društvo nije pokazalo suosjećanje, sažaljenje prema žrtvama. Mislim da je čak i za pogođene žene ta tema bila povezana sa sramotom. I da, bila je jedna faza u kojoj je bilo politički nezamislivo govoriti o njemačkim žrtvama. Prvo, zato što je bilo važno baviti se zločinima nacista i njemačke vojske i s druge strane, iz političke lojalnosti prema saveznicima: u Saveznoj Republici Njemačkoj prema zapadnim saveznicima, u DDR-u prema Sovjetskom Savezu.

U kolektivnom pamćenju sve do danas je urezano: Njemice su silovali vojnici Crvene armije, dok su im američki vojnici poklanjali cvijeće i čokoladu. Što je istina?

To je zaista pogrešna slika koja se održala do danas. Ona se zasniva na činjenici da je nacistička ratna propaganda, još prije kraja rata, Njemice pripremila na to da će ih sovjetski vojnici silovati. To se očekivalo i to se i dogodilo. Za te zločine je već postojao jezik. Međutim, nije se ostvarilo očekivanje da zapadni vojnici tako nešto neće raditi. Oni su također silovali. Dokaze za to sam našla, ali samo nekoliko svjedočanstva samih žena koje su prijavile silovanje od strane zapadnih vojnika.

Kliše: Njemice su s Amerikancima plesale i dobrovoljno ulazile u ljubavne veze

Znači nije istina da je većina slučajeva silovanja počinjena u sovjetskoj okupacijskoj zoni?

Ne, to je ipak bilo tako. Ali, to ima veze i s tijekom rata. Ono što me je zaista zaprepastilo je da su se i zapadni vojnici ponašali po istoj shemi: silovanjima su uglavnom prethodile pljačke. Vojnici bi provalili u kuće, prvo uzimali dragocjenosti, krali bicikle, civilima skidali satove s ruku i onda se bacali na žene, obično u grupama. Po meni, skoro da nema razlike između Crvene armije i američke vojske, u cijelom tom procesu i nasilju prilikom silovanja.

Vi govorite o 860.000 silovanih Njemica. To je mnogo manje nego neke ranije procjene, govorilo se čak o nekih dva milijuna silovanih žena, samo od strane vojnika Crvene armije. Kako ste došli do tog broja?

Do sada su postojale samo procjene za žrtve silovanja Crvene armije, i one se kreću između jednog i dva milijuna. Ove brojke su zasnovane na slučajnom uzorku evidencije jedne jedine bolnice u Berlinu. Ja sam išla sasvim drugačijim putem. Ja sam saznala koliko ima takozvane "djece okupacije", jer su podaci o njima precizni. Mi točno znamo da je pet posto te djece začeto u činu nasilja. Pod pretpostavkom da je svako deseto silovanje dovelo do trudnoće i da je svaka deseta trudnoća iznesena do kraja, dolazimo do sljedećeg rezultata: poslije svakog stotog silovanja je rođeno dijete.

Još jedna predrasuda: silovane su uglavnom mlade žene. Je li to istina?

Tijekom istraživanja sam nailazila na slučajeve vrlo mladih djevojaka, koje nisu bile seksualno aktivne, pa je to za njih moralo biti strašno iskustvo. Ali je bilo i silovanja starijih žena, i dječaka i muškaraca. Jedna priča je posebno tužna: jedna 50-godišnja žena, koju su kod Freiburga silovala petorica francuskih vojnika i pritom ju teže ozlijedili, prebačena je u bolnicu, a kasnije je smještena na psihijatriju. Žena je svaku noć zapomagala, vikala u pomoć. Nitko nije znao što s njom nije u redu. Tek poslije mnogo godina, prilikom ponovnog boravka na psihijatriji, liječnici i psihijatri su počeli povezivati njezino ponašanje s proživljenim silovanjem.

Što ste saznali o motivima počinitelja? Kakva je bila uloga osvete?

I Crvena armija i američka vojska su silovali još na putu za Njemačku. Dakle, jasno je da to nije bila samo demonstracija osvete ili moći nad poraženim protivnikom.

Je li postojalo naređenje da se siluju Njemice?

Ne. Dugo vremena su postojale glasine da je Crvena armija pozivala na silovanja, ali je to izgleda bila ratna propaganda Nijemaca. Moguće je da je bilo neke vrste ratne propagande, kod Sovjeta i kod Amerikanaca, koja je Njemice predstavljala kao seksualno „lakše“, pristupačnije, nego žene u domovini.

Jesu li silovanja bila kažnjavana?

Ne od strane njemačkih vlasti. Njemački policajac nije mogao pravno goniti američke ili sovjetske vojnike. Ali, obje vojske su imale vrlo oštre propise za svoje vojnike, neki su čak osuđeni na smrtnu kaznu. Ima primjera spontanih pogubljenja vojnika uhvaćenih da siluju njemačke civile. Ako nije izvršeno pogubljenje, onda bi definitivno uslijedila kazna od više godina zatvora ili prinudnog rada.

Je li ovaj dio povijesti dovoljno obrađen?

Ne, mislim da smo zaista na početku. Pitanje je možemo li danas žrtvama dati neki oblik javnog priznanja. I onda, naravno, sljedeći korak je da se razmisli o struktura moći i nasilja u odnosu među spolovima. Jer, na kraju krajeva, to je temelj problema. Konačno, masovna silovanja su nažalost još uvijek aktualna u mnogim konfliktnim i ratnim zonama. Pomislimo samo terorističke organizacije, IS i Boko Haram.