Godine 1945. malo je toga ukazivalo na to da će Njemačka deset godina kasnije ponovno imati vojsku. Nakon kraja Drugog svjetskog rata, koji je pokrenula nacistička Njemačka, zemlja je okupirana, a Wehrmacht raspušten. Pobjedničke sile - Sovjetski Savez, SAD, Velika Britanija i Francuska - temeljito su pristupile demilitarizaciji zemlje: tako da rat više nikada ne bi mogao krenuti s njemačkog tla.

Međutim, napetosti između pobjedničkih sila porasle su ubrzo nakon završetka rata. Kao rezultat toga, Njemačka je podijeljena. Nakon izbijanja Korejskog rata 1950. godine, zapadni saveznici intenzivno su se pripremali za mogući sovjetski napad u Europi. Plašili su se da bi granica između dviju njemačkih država mogla postati poprište takvog napada.

Njemačka vojska kao bedem protiv Sovjetskog Saveza

Ova je briga zaokupljala i Konrada Adenauera, prvog kancelara mlade Savezne Republike Njemačke. "U slučaju ruske agresije, mi bi bili prva žrtva", upozorio je kršćanski demokrat u listopadu 1950. "Hladni rat se vodi protiv nas svom snagom."

S obzirom na ovu prijetnju, Adenauer je zahtijevao da zapadni saveznici pojačaju okupacijske snage. Oni su zauzvrat zahtijevali da sama SR Njemačka (Zapadna Njemačka) doprinese svojoj obrani. To je otvorilo raspravu o ponovnom naoružavanju, koju je Adenauer ciljano vodio.

Za prvog kancelara poslijeratne Zapadne Njemačke, inače katolika iz Porajnja koji osobno nije imao afiniteta prema vojsci, strateški ciljevi bili su najvažniji. Po njegovu mišljenju, obrambeni doprinos bio je sredstvo za reintegraciju SR Njemačke u zajednicu zemalja Zapada. Adenauer je želio ponovno steći slobodu djelovanja u vanjskoj politici. 

Prosvjedi protiv ponovnog naoružavanja: "Bez mene!"

Samo desetak godina nakon kraja nacističke diktature, plan ponovnog naoružavanja unio je ogorčenje među mnoge Nijemce. Socijaldemokrati, tada u oporbi, izrazili su oštre kritike. Bili su užasnuti mogućnošću da ponovno vide njemačke vojnike kako marširaju. Optužili su Adenauera da iskorištava "strah od Istoka". Nadalje, tvrdili su da će ponovno naoružavanje cementirati podjelu Njemačke.

Otpor se pojavio i među stanovništvom. Pod sloganom "Bez mene!", ogorčeni građani demonstrirali su protiv ponovnog naoružavanja, uključujući bivše vojnike i ratne veterane s drvenim nogama ili štakama.

Na kraju se Adenauer ipak uspio izboriti: Pariškim sporazumima i ulaskom Njemačke u NATO 6. svibnja 1955. otvoren je put za osnivanje Bundeswehra (Saveznih oružanih snaga). Dana 12. studenog 1955. prvi ministar obrane Savezne Republike Njemačke, političar CDU-a Theodor Blank, uručio je u kasarni Ermekeil u Bonnu prvoj grupi od 101 dobrovoljca - mnogi od njih bili su u civilu i bez uniforme - potvrde o imenovanju na funkcije u vojsci.

„Nijemci nikada nisu bili pacifisti", sažima sve vojni povjesničar Sönke Neitzel sa Sveučilišta u Potsdamu u intervjuu za DW. „Postojala je brojna manjina protiv ponovnog naoružavanja, ali većina je bila za. A onda je Adenauer 1957. pobijedio na izborima za Bundestag s apsolutnom većinom", podsjeća Neitzel. Prema njegovom mišljenju, da Nijemcima nije bila bitna tema ponovnog naoružavanja i uvođenja obaveznog vojnog roka, što se dogodilo 1. travnja 1957., oni nikada ne bi izabrali Adenauera." 

Vojnici kao "građani u uniformi"

Kako bi se spriječilo da njemačke oružane snage postanu "država unutar države", one su postale blisko integrirane u kontrolne mehanizme parlamentarne demokracije. Vrhovno zapovjedništvo bilo je u rukama ministra obrane, dakle u civilnim rukama.

Vojnici su bili, i još uvijek jesu, obavezni slušati svoju savjest kao "građani u uniformi" - što je u suprotnosti slijepoj poslušnosti. "Želimo oružane snage u demokraciji koje se podređuju primatu politike", naglasio je ministar obrane Blank.

Iako je politička i društvena orijentacija bila nova, ipak je postojao kontinuitet u osoblju: neki od časnika prethodno su služili u Wehrmachtu. Drugo osoblje, s potrebnim vojnim iskustvom, nije bilo na raspolaganju. Međutim, uspjeli su ih zadržati, kaže Neitzel. "Ta generacija Wehrmachta lojalno je služila novoj zemlji: SR Njemačkoj", navodi on. "Bundeswehr nikada nije bio prijetnja demokraciji", kaže on.

Hladni rat: Gotovo pola milijuna vojnika

Tijekom Hladnog rata, Bundeswehr je bio usko integriran u strukture NATO-saveza. Njegova je misija bila isključivo obrambena: obrana Savezne Republike Njemačke u slučaju napada. Sredinom 1980-ih njemačka je vojska dosegla vrhunac svoje borbene snage s 495.000 vojnika. 

Završetkom sukoba Istoka i Zapada, Bundeswehr se našao suočen sa novom realnosti: nakon ponovnog ujedinjenja, Nacionalna narodna armija (NVA) DDR-a je raspuštena, a njezinih otprilike 90.000 vojnika podređeno je Njemačkim oružanim snagama Zapadne Njemačke. Samo mali dio njih trajno je integriran u Bundeswehr. 

Njemačke interventne snage u inozemstvu

Budući da je Njemačka sada bila okružena saveznicima, nacionalna i saveznička obrana izgubila je na važnosti. Bundeswehr se postupno smanjivao sve dok broj vojnika nije pao ispod 200.000. 

Zatim se koncentrirao na takozvana "izvanpodručne" odnosno strane misije izvan teritorija NATO-a, što je Savezni ustavni sud dopustio 1994. godine. Kao rezultat toga, njemački vojnici služili su kao "mirovnjaci" na nekoliko kontinenata, pa i u BiH. Najskuplja i najsmrtonosnija misija bila je u Afganistanu (2001.-2021.), u kojem je život izgubilo 59 njemačkih vojnika.

Posljedica ovog novog kursa: Smanjen, potpuno na dobrovoljnu bazu sveden Bundeswehr praktički više nije bio sposoban za nacionalnu i savezničku obranu. „To nije bilo dobro promišljeno“, kaže vojni povjesničar Neitzel. „To je prvenstveno bio politički problem, jer nije bilo osigurano potrebno financiranje. Bila je to politička odluka o kontinuiranom smanjenju vojske, što je kulminiralo obustavom služenja obveznog vojnog roka 2011. To je značilo da se Bundeswehr mogao usredotočiti samo na najneophodnije zadatke."

Veliko povjerenje u društvu

To se počelo mijenjati tek nakon velike ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine: od tada su uložena velika financijska sredstva za moderno oružje i bolju opremu oružanih snaga. Prema planovima kancelara Friedricha Merza (CDU), njemačka vojska trebala bi postati "najjača konvencionalna vojska u Europi". Da bi se to postiglo, hitno je potrebno više osoblja, zbog čega se sada žestoko raspravlja o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka.

Unatoč svim izazovima, njemačke oružane snage danas uživaju snažnu javnu podršku. Sedamdeset godina nakon osnivanja, više od 80 posto Nijemaca ima pozitivan stav prema njemačkoj vojsci, pokazuje reprezentativno istraživanje Centra za vojnu povijest i društvene znanosti njemačkih oružanih snaga.