Već danima sjedimo i raspravljamo što nam je činiti. Usred korona-krize našli smo se u Istri, regiji koja je uvela rigorozne preventivne mjere za suzbijanje ozbiljnije epidemije, u strahu da ju ne pogodi katastrofa poput one u susjednoj Italiji. U Istarskoj županiji je za sada samo šest oboljelih koji se svi nalaze na liječenju u Općoj bolnici u Puli. Ravnateljica bolnice Irena Hristić kaže da bi se petero njih u normalnim okolnostima liječilo kod kuće, budući da ne pokazuju gotovo nikakve simptome, ali da su radi mjera predstrožnosti smješteni u bolnicu.

No Istarska županija je svejedno uvela najstrože mjere za suzbijanje zaraze koje su dovele do zamiranja čitavog javnog života. Pa tako i na području Pule, nama najbližega gradskog središta, od 14. ožujka do 14. travnja restorani i kafići više ne rade, kao ni frizeri, brijači, pedikerke i kozmetičarke. Zatvorene su i škole, dječji vrtići i fakulteti, kao i sve kulturne ustanove. 

Pričam s vlasnikom jednog restorana u Pomeru. Zabrinut je. A kako ne bi bio. U ovo doba godine promet ionako nije bog zna kakav, a sada će mjesec dana izostati i to malo zarade. Tko zna hoće li se stanje uopće smiriti do početka proljetne sezone? I naš susjed koji je prije nekoliko tjedana zadovoljno trljao ruke jer mu je kuća za odmor već u siječnju bila skoro kompletno bukirana od travnja do listopada, sada je u panici. Otkazali su mu prvi gosti koji su kod njega trebali provesti uskrsne praznike. A rate kredita za kuću nemilosrdno stižu na naplatu – bez obzira na koronu.

I prodavaonice živežnih namirnica u Istri suočene su s ograničenjima. Sada smiju raditi samo do 18 sati. Također moraju imati otvoreno što više blagajni kako se ne bi stvarale gužve u kojima bi moglo doći do širenja zaraze. No trgovinama je u ovoj krizi ipak lakše, jer jesti se mora. Ljudi će u kupovinu i dalje, samo nešto ranije. U jednoj velikoj samoposluzi gužve nema. Na policama ima svega. Jedino puretine i svinjskih odrezaka nema, ali u ovim teškim vremenima ne treba biti izbirljiv, pa nam je dobra i piletina. Za sada se čini da nitko neće ostati gladan, jedino će morati ograničiti konzumaciju mesa. 

Danas je sve drugačije

I odlazak na tržnicu u subotu ujutro pokazuje svu ozbiljnost situacije. Na velikom parkiralištu u centru Pule, na kojem je inače gotovo nemoguće naći parkirno mjesto, osim našeg stoje još samo tri automobila! Na tržnici je ponuda još uvijek relativno velika, no kupaca je malo. U neka druga vremena ovdje se, pogotovo subotom prije podne, ljudi jedva probijaju kroz uske prolaze između tezgi u potrazi za najpovoljnijom ponudom. Danas je sve drugačije.

Znam da je nepristojno ali, priznajem, prisluškujem razgovor jedne prodavačice i njezinoga kupca. Ona se žali da već satima stoji uzalud, da će skoro svo povrće morati ponijeti kući. Kupac pak priča da je u petak trebao obaviti nešto u jednom od ureda Istarske županije, ali da se našao pred zatvorenim vratima. Zbog korone. Oboje su uvjereni da će stanje biti još gore.

Budući da kafići ne rade, izostaje i obvezatna kava na prvom proljetnom suncu. Koja je inače jedan od važnijih razloga za odlazak na tržnicu baš subotom.

Zabrinuti su i građevinari, koji inače u Istri grade punom parom. Poslovi su im do sada išli odlično, mada je i njih mučio nedostatak kvalitetne radne snage budući da su mnogi radnici otišli u inozemstvo. No mnogi građevinari su povećali plaće i tako zadržali barem dio ljudi. A sada se pojavio novi problem: nedostatak građevinskog materijala. U jednoj istarskoj tvrtki kažu da su skladišta skoro prazna. Naime, puno toga se uvozi: iz Italije, Slovenije, Španjolske, pa čak i iz Kine. Sada su isporuke naglo prekinute. A potražnja je i dalje velika.

Tu smo na sigurnom

Usred sveg tog straha za egzistenciju i zabrinutosti za zdravlje našli smo se mi: dvoje njemačkih državljana koji su morali nešto obaviti u svojoj vikendici pa su planirali ostati u Puli samo nekoliko dana, a onda se automobilom u nedjelju (15.3.) vratiti kući u Njemačku. No mi smo još uvijek ovdje. Spontano smo odlučili produžiti boravak, najprije barem do utorka, kako bismo izbjegli moguće gužve na njemačko-austrijskoj granici. Austrija je zatvorila svoja skijališta ove nedjelje, a hoteli i ostali smještajni kapaciteti se definitivno zatvaraju u ponedjeljak. Dakle, mudro zaključujemo, na granicama se očekuje navala Nijemaca koji će se morati vratiti kući. I taman smo se pomirili s prisilnim godišnjim odmorom do utorka, kad je u nedjelju stigla još gora vijest: Njemačka zatvara svoje granice, među ostalim i prema Austriji, zemlji preko koje moramo prijeći da bismo stigli kući.

Uzaludno pokušavamo na Internetu naći informacije koje bi nam olakšale odluku kako i kada otputovati. Informacija je puno, ali nijedna se ne odnosi direktno na nas, povratnike iz Hrvatske. Kao da smo jedini Nijemci koji su se trenutačno našli ovdje pa nema potrebe davati neke posebne savjete baš za tu skupinu. Mada, sudeći po registracijskim oznakama automobila koje viđamo na ulicama Pule i cestama u okolici, moguće je da je stvarno tako...

I dalje ne znamo što nam je najpametnije činiti. Zato možemo satima naširoko i nadugačko špekulirati. Telefoniramo s prijateljima u Njemačkoj i Austriji. Nijemci su skloniji optimizmu pa kažu da nam je najpametnije još par dana ostati tu gdje jesmo i pričekati da se ova panika malo slegne. No Austrijanci smatraju da svi skupa idemo u susret kataklizmi i da će situacija iz dana u dan biti još gora. 

Raspoloženje nam se mijenja od (vjerojatno neutemeljenog) optimizma pa sve do apokaliptičnih predviđanja. I tako odlučujemo ostati još barem koji dan u nadi da će stvari biti jasnije. A osim toga, tješimo se, nigdje od koronavirusa nismo sigurniji nego ovdje: u našoj vikendici oko koje su apsolutno sve kuće u susjedstvu prazne, u mjestu koje izgleda kao da ga je odjednom zadesio masovni egzodus, u blizini Pule u kojoj, unatoč lijepom sunčanom vremenu, gotovo nema šanse susresti druge ljude – pa tako ni one koji u sebi eventualno nose zloglasni koronavirus. Bolje karantene vjerojatno nigdje nema.