Teško je prepričati gorčinu i razočaranje koje je Mesut Özil u nedjelju (22.7.) izlio u tri duge izjave objavljene na Twitteru. U desetak novinskih kartica teksta – na engleskom jeziku – njemački nogometaš se obračunava s kritičarima i psovačima, Njemačkim nogometnim savezom (DFB) i sponzorima koji su mu okrenuli leđa. Zbog manjka poštovanja i „rasizma", zaključuje on, više neće igrati za njemačku reprezentaciju.

„Ako me visoko pozicionirani čelnici tretiraju ovako, ako ne poštuju moje turske korijene i sebično me koriste za političku propagandu – što je mnogo, mnogo je. Ne igram nogomet zbog toga i neću se zavaliti skrštenih ruku kada se to događa. Rasizam nikada, nikada ne smije biti prihvaćen", stoji na kraju obraćanja.

Predigra povlačenju 29-godišnjeg veznog igrača, bitne poluge zlatne generacije iz Brazila, bile su fotografije nastale u Londonu 14. svibnja. Na njima nasmijani njemački reprezentativci Mesut Özil i Ilkay Gündogan s turskim predsjednikom Erdoganom. Gündogan je tom prilikom Erdoganu poklonio dres na kojem je napisao: „Za mog predsjednika, s poštovanjem".

Rasprava o lojalnosti dvojice mladića turskih korijena, rođenih u Njemačkoj, u zemlji za koju igraju izbila je još tada i nije se stišavala ni tijekom Svjetskog prvenstva, a pojačala se nakon sportskog fijaska u Rusiji. Premda su igrače uzeli u zaštitu i htjeli potisnuti tu diskusiju, prvi čovjek DFB-a Reinhard Grindel (političar Kršćanske demokratske unije) i menadžer reprezentacije Oliver Bierhoff su nakon prvenstva posebno izdvojili Özila kao krivca za lošu atmosferu.

Zbog toga se ovaj nogometaš sada osjeća izdanim i u svom pismu frontalno napada Grindela, podsjećajući da se ovaj konzervativac u Bundestagu zalagao protiv dvojnog državljanstva. Fotografiju s Erdoganom je Özil označio izrazom poštovanja za domovinu svojih roditelja, tvrdeći da mu nije bitno tko je predsjednik Turske. Podsjetio je na negativne komentare njemačkih medija i brojne napade u javnosti gdje je čak i od javnih ličnosti bio nazivan „turskim kozojepcem" ili mu je govoreno da se „nosi nazad u Anatoliju".

Kao esencija čitavog Özilovog obraćanja može se uzeti njegov dojam da je proglašen žrtvenim jarcem: „Nijemac sam kad pobjeđujemo, ali imigrant kada gubimo." Igrač je više puta iznio sumnju da sve ima veze s njegovom muslimanskom vjerom, primjećujući da bivše reprezentativce Miroslava Klosea i Lukasa Podolskog (obojica rođeni u Poljskoj) nitko nije nazivao „njemačko-poljskim" igračima dok za sebe često čuje da je „njemačko-turski" nogometaš.

„U Özilovu osobnu tragediju spada to što je baš on postao lopta svojih turskih savjetnika, uspješne predizborne kampanje predsjednika Erdogana, neuspješne obrane titule DFB-a i jedne rasprave obilježene razuzdanom zlobom s patosom rasizma – lopta koju je svatko mogao šutirati", piše lijevo-liberalni Frankfurter Rundschau. „A Mesut je samo htio igrati nogomet."

Konzervativni Welt obraćanje Mesuta Özila vidi kao dokaz njegove rastrganosti između dvije domovine: „On svakako nije jedini Nijemac s turskim korijenima koji se tako osjeća. Ipak u privrženost koja ide s njemačkim dresom spada više od dobrog nogometa. Reprezentativci su uzor, posebno za mlade migrantskog porijekla. (…) Desetljećima Nijemci nisu imali poseban odnos prema njihovim doseljenicima. Njemačka mora jasno formulirati svoja očekivanja i svaki sportaš koji luta među kulturama mora odlučiti da li to može i hoće ispuniti. Tko uzme njemačku putovnicu i odjene njemački dres morao bi znati što to za njega znači. Slučaj Özil je to jasno pokazao."

„Özil nije razumio zašto su mnogi ljudi bili ljuti zbog te fotografije", piše Rheinische Post (Düsseldorf). „Kaže da je svojim susretom s najvišim političkim predstavnikom izrazio poštovanje prema domovini svojih roditelja, a ne poštovanje Erdoganu kao osobi. Takva argumentacija bi svakome građaninu Njemačke – bez obzira ima li ili nema strane korijene – morala biti strana. Jer ne progoni funkcija političke protivnike niti ograničava temeljna prava i uhićuje na tisuće građana bez optužnice. To radi Erdogan, koji funkciju koristi za neprijateljsko djelovanje prema demokraciji."

List dalje piše: „Možda je Özil imao dublje razloge za pristanak na fotografiranje, recimo strah da u suprotnom njegovim rođacima, prijateljima ili imovini u Turskoj nešto prijeti. Ali u tom slučaju je njegovo obraćanje moralo biti dublje. Ovako kritika neće utihnuti."

„Özil je od sredine svibnja šutio o događaju koji je napuhan do razine državne afere i trpio raspravu koja je postajala sve paušalnija, nefer", piše Badischee Neueste Nachrichten (Karlsruhe). Potpaljena i širena od desničarskih piromana kojima je naruku išla i šutnja Njemačkog nogometnog saveza i Özilova igra na Svjetskom prvenstvu. Ne! Nije sigurno jedino on kriv što momčad ni minute nije ličila na sebe. Özil je veoma kasno učinio ono na što su ga nedavno pozivali šef saveza Grindel i direktor tima Bierhoff, kao da su njih dvojica išta mogli spasiti osim vlastite kože u ovoj aferi koju su isprva amaterski odšutjeli."

Minhenski Süddeutsche Zeitung ovako zaključuje: „Kraj karijere Mesuta Özila u nacionalnom timu je pravi poraz ovoga ljeta. Imat će gorke posljedice za nogomet i društvo i tu su obje strane krive. (…) Jer Mesut Özil nije bilo koji igrač njemačke reprezentacije, Mesut Özil je bio simbol zajedništva, suživota ljudi turskih korijena i onih koji žive u Njemačkoj u n-toj generaciji. Bio je ulični nogometaš iz Gelsenkirchena koji je pružio ruku Angeli Merkel u svlačionici, umotan u ručnik, čovjek koji je 92 puta nosio dres Njemačke, svjetski prvak."

„Bit će onih koji kažu da Erdoganovi fanovi nemaju što tražiti u Njemačkoj, i onih koji misle da Nijemci ne prihvaćaju Turke što god oni radili. Još će više biti urlanja, još će se manje slušati, dalje će se trovati ionako toksična klima u raspravi o integraciji. Ovo je kraj koji ostavlja milijune gubitnika. Naime sve one koji – na nogometnom terenu ili izvan njega – žele raditi na zajedništvu, a ne razjedinjavanju."

priredio Nemanja Rujević

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android