Njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung u svom se internetskom izdanju bavi masovnom prodajom nekretnina u Slavoniji. U članku se ističe da je taj dio Hrvatske prekrasan, ali da je zbog ogromnog broja nekretnina s tablama na kojima se oglašava prodaja, svakome vrlo brzo jasno da iz nekog razloga „nitko ne želi kupiti te kuće".

„Te table mogu se vidjeti i na selu, i u gradovima. Primjerice u Vukovaru – za koji su se vodile žestoke borbe u hrvatsko-srpskom ratu – i u Osijeku, jedinom velikom gradu u Slavoniji. 'Svaki tjedan iz Osijeka odlaze dva ili tri moja poznanika', kaže jedna mlada žena, koja je za razliku od svojih prijatelja pronašla posao u gradskoj upravi. Kuda? Barem do Zagreba, gdje se bolje plaća, veli tajnica u jednoj gimnaziji. Ili na obalu. Ili u Austriju. Ili u Dublin. Nitko ne zna točno zašto, ali u irskom glavnom gradu u međuvremenu stalno raste iseljenička zajednica."

U razgovoru sa stanovnicima Slavonije autor dolazi do zaključka da je svemu kriva centralizacija. „'Mi smo mislili da je u Jugoslaviji sve bilo centralizirano, Beograd u centru, mi na rubu", kažu ljudi danas. 'Ali nismo imali pojma što znači centralizacija.' Umjesto u središtu Jugoslavije između velikih gradova Zagreba i Beograda, Osijek se sada nalazi na rubu Hrvatske, 200 kilometara udaljen od najbližeg velikoga grada. A posjetitelj s vremenom shvaća da uopće nije razumio što znači 'Prodajem kuću'. To ne znači: 'Kuća na prodaju', nego 'Ja odlazim'."

Zašto je Krleža tako malo poznat u inozemstvu?

Minhenski dnevni list Süddeutsche Zeitung danas donosi podugačak tekst o Miroslavu Krleži i to povodom izlaska njegovog djela „Zastave" na njemačkom jeziku. Autor pokušava dokučiti zašto je taj velikan hrvatske književnosti, kojeg on naziva „univerzalnim učenjakom" i „autorom stoljeća" te uspoređuje s Goetheom, tako malo prevođen i poznat na njemačkom govornom području. On podsjeća da je proteklih desetljeća bilo više izdanja pojedinih Krležinih djela, i to u Austriji, no da su ona doživjela slabu prodaju. „Jedan knjižničar mi je odsustvo Krleže jednom objasnio time što ljudi u knjižarama nerado pitaju za pisca čije ime ne mogu izgovoriti", navodi se u članku, no autor ne dijeli to mišljenje nego smatra da to „prije ima veze s realnom neravnotežom Europe" i objašnjava: „Jedna Europa leži na Zapadu, pogrešno vjerujući u svoj neosporni posjed prosvijećenosti, napretka, blagostanja i raspolažući s onim što znači i čini europsku kulturu. S druge strane nevidljive granice žive, prema Krleži, oni narodi koji su moćnijim državama uglavnom služili kao igračka i koji simboliziraju zaostalost, korupciju, bratoubojstvo i u najboljem slučaju plagijatorsku umjetnost druge klase."

Kao ono što je najviše utjecalo na stvaralaštvo hrvatskog književnog velikana autor članka navodi agoniju Austrougarske monarhije i Krležine simpatije za socijalističku Jugoslaviju „kakva se etablirala 1944. u antifašističkoj borbi, jedna država kojoj je ostao vjeran i za čiji je kulturnopolitički liberalizam uvijek iznova koristio svoj utjecaj na Tita. Od Krleže potječe izreka kako želi umrijeti prije Tita da ne bi morao doživjeti ono što će se dogoditi nakon njegove smrti. Kao nedogmatičan marksist i literarni avangardist objedinio je na vrlo originalan način socijalna pitanja, društveno kritične ambicije i umjetničku radikalnost."

Autor članka u listu Süddeutsche Zeitung priznaje da su Krležine „Zastave", monumentalno djelo od nekih 2.200 stranica, zahtjevno štivo te da se uslijed prijevoda na njemački gubi dio Krležinog jezičnog i stilskog izričaja, ali ipak zaključuje: „Ne bih htio ići tako daleko i reći da svaka dobra privatna biblioteka mora sadržavati i nekoliko nepročitanih djela. Miroslav Krleža bi u svakom slučaju mogao spadati među njih, ali još bi bolje bilo - pročitati ga."