Titula Ulija Grötscha zvuči birokratski: Savezni povjerenik za policiju i njega je ovog ožujka imenovao Bundestag, dakle ima mandat najvišeg demokratskog tijela čitave Njemačke. Grötsch je zapravo i sam bio zastupnik socijaldemokrata, ali je položio mandat kako bi bio potpuno neovisan u svojem djelovanju. On nije dio policijskih struktura, niti pripada u Ministarstvo unutarnjih poslova.

Grötsch odlično poznaje kako funkcionira policijska služba: on je i sam 21 godinu bio policajac. Sad je osoba kojoj se može obratiti u slučajevima diskriminacije u Saveznoj policiji i Saveznom kriminalističkom uredu. Ako se tužba pokaže opravdanom, posljedica može biti i otkaz službeniku – naravno po odluci poslodavca, odnosno suda.

Nedugo nakon imenovanja Grötsch se predstavio i novinarima i iznenađen je što već u samo tri tjedna njegove dužnosti posla ima na pretek: svakog dana stiže tri do četiri prijave, trećinu slučajeva javljaju sami policijski službenici, dvije trećine stižu od građana.

Njegov mandat traje pet godina i kaže kako svojom zadaćom smatra stvoriti povjerenje prema radu policijskih službenika. Tu bi rado imao šaroliku ekipu pomoćnika: „Tu trebam nekoga s tamnom bojom kože, nekoga s arapskim podrijetlom, u idealnom slučaju i nekoga iz LGBTIQ zajednice.“

Problem je i naći takve službenike

On želi stvoriti ekipu s osobama „koje su i same bile izložene diskriminaciji ili pripadaju skupini koja je osobito snažno izložena diskriminaciji". No takve suradnike još traži: od 18 radnih mjesta je popunjeno 10, ali nema još nikoga iz homoseksualnog okružja. No već tu ima problem: sva radna mjesta mogu dobiti samo osobe koje odgovaraju propisima za zapošljavanje državnih službenika, a takvih osoba u redovima službenika jedva da uopće ima.

Ipak, Grötsch želi poslušati sve pritužbe: već je dogovorio termin sastanka s Abdou Rahime Diallom koji je na čelu Diaspora Policy Interaction (DPI) i koji se i do sad bavio pritužbama na rad preko 60 tisuća službenika Savezne policije. Diallo i osobno ima iskustvo policijskog nasilja: još kao student 1998. je trčao kroz željeznički kolodvor u Düsseldorfu kad se odjednom našao ispružen na podu. „Tri policajca su me držala na zemlji, nisam imao zraka, beskrajni bolovi – i prije svega poniženje i trauma“, svjedoči Diallo. „A jedini razlog je bio – ja sam crne boje kože."

Kad su policajci utvrdili kako je on njemački državljanin i kako nije počinio nikakav prekršaj nego je samo žurio kroz kolodvor, fizički su ga izgurali i naložili neka im nestane sa očiju. "Pokušao sam se žaliti, ali od toga nije ispalo ništa.“ Bio je još mlad i pod šokom, a nije niti znao kome bi se uopće mogao obratiti. No svjedoči i kako u međuvremenu postoji mnogo više savjetovališta: „Danas bi definitivno sasvim drugačije postupio“, kaže aktivist.

Federalna struktura policije u Njemačkoj

I taj incident pokazuje kako u Njemačkoj postoji golema potreba za institucijom nadzora, ali je problem i sama struktura policije u ovoj zemlji: Grötsch je zadužen zapravo samo za policiju koja djeluje na saveznoj razini – ona između ostalih nadzire i sigurnost granica, željezničkih postaja i zračnih luka, poseban odjel je zadužen i za sigurnost samog njemačkog parlamenta. Ali najveći dio posla obavljaju policije 16 njemačkih pokrajina, a u samo 8 postoji povjerenstvo slično Grötschovom.

Još gore: u samo dvije – u pokrajinama Rheinland-Pfalz i Schleswig-Holstein tamošnji povjerenici protiv diskriminacije imaju i ovlasti potpunog uvida u spise državnog odvjetništva i policije, a grad-pokrajina Berlin je jedina gdje povjerenik može voditi i vlastitu istragu slučaja žalbe. Problem je i jezik: praktično nigdje nema službenika koji vlada stranim jezicima, ali u više pokrajina je planirano to promijeniti.

Politolog i pravni stručnjak Harmut Aden je profesor na Visokoj školi za ekonomiju i pravo u Berlinu i već petnaestak godina se bavi diskriminacijom. On ističe kako se mnogo toga dogodilo u tom razdoblju i već ima mnogo znanstvenih istraživanja, ali i službenih izvješća: „Još prije 15 godina je bio tabu uopće govoriti o policiji ili rasizmu u obrazovanju.“ Danas svjedoči i kako su već mladi u policijskim školama potpuno drugačijih nazora od onih prije 10, 20 godina. To već i zato jer je i sama policija izložena riziku takvog ponašanja jer i među policajcima vlada mnogo veća raznolikost.

Radije se šuti i trpi

No i stručnjaci koji se u Njemačkoj bave slučajevima rasizma i diskriminacije u ponašanju policije priznaju kako nema točnih brojki, koliko takvih incidenata ima. Povjerenica za diskriminaciju grada-pokrajine Bremena Sermin Riedel objašnjava kako i žrtve tek rijetko i nerado uopće prijavljuju takvo ponašanje. Razloga ima više: negdje su to migranti koji potječu iz država gdje je za policiju „normalno“ biti i rasistička i nasilna, najčešće je tu i strah da će takva žalba negativno utjecati na njihov proces integracije.

„To nam je veliki izazov, uopće doprijeti do ljudi i potaći ih da nam kažu svoju priču“, kaže povjerenica Bremena. Isto tako svjedoči kako se i u policiji, iako se mnogo toga promijenilo na bolje, još uvijek javlja stari refleks odbijanja svake optužbe za diskriminaciju.

Jer Riedel je uvjerena kako se nije mnogo toga promijenilo već u razmišljanju policijskih službenika i kako takav rasizam zadire dublje nego tek političko gledište ekstremne desnice: u situaciji kad je potrebna intervencija policije, najprije će gledati ima li tu osoba tamnije boje kože ili očito stranog podrijetla. I u policijskom žargonu se to zove „Racial Profiling“, a profesor Aden također ukazuje kako je to „klasičan“ slučaj rasizma i vrata za „vrlo subjektivna gledišta, uključujući i predrasude“ službenika. No sad postoji i institucija kojoj se pogođeni mogu obratiti i na razini Njemačke.